Žene – Jučer, danas i sutra
Spajanje (s)polova
Gledam u ženu koja sjedi u fotelji, ali ne bilo kakvoj fotelji.
Sjedi i zarađuje. Zastajem na trenutak i izlazim iz prostorije da vidim u koju sam zgradu ušao. Na zgradi jasno piše: „Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine“. Razmišljam u sebi kako sam i ja balkanski primitivac i ne mogu podnijeti da žena može obavljati neku političku dužnost.
Ljubazno mi nudi da uđem u prostoriju, ali nemam snage ili nemam nečeg drugog. Strah me ići s predrasudom na razgovor sa ženom. Okrećem se i govorim da sam pogriješio prostoriju. Da je bio neki gospodin u odijelu i kravati ušao bih sigurno, klasični sam šovinist.
Pitam se kakva smo to mi sorta ljudi da ne možemo prihvatiti ravnopravnost spolova? Uzimam laptop i pretražujem pojam „ŽENA“. Gledam slike kako žena sjedi za volanom, Kolinda predsjednica Hrvatske, Angela najutjecajniji političar/ka u Europi… Tražim „Žena u Bosni i Hercegovini“. Gledam slike iz kuhinje, iz firmi za šivanje odjeće i obuće, sekretarice… To, iskreno, i očekujem, ali me opet nešto „kopka“, zašto ne mogu prihvatiti da je žena u kancelariji i da obavlja funkciju ministrice.
Prihvatam da sam i ja bosanski primitivac. Želim se izliječiti toga, ali kako?
Pravim spisak žena koje poznajem i ocjenjujem koliko su uspjele u životu. Dolazim do impozantnog broja visokih ocjena. Realnost je drugačija u odnosu na imaginarnu sliku koja mi je pokazivala da žene ne mogu uspjeti u sferi koja nije vezana za domaćinstvo. Prihvatam da smo na istom nivou.
Neću da se zadržim samo na tom saznanju, hoću da vidim kako zakoni štite ili ne štite prava žena. Uviđam da to može puno bolje.
Ako uspijemo prevazići ostatke patrijarhalnog društva, onda nije problem ni zakone rješavati. Neću da ciljam samo na politiku, naravno, puno bi lakše bilo da se žena bori za bolju poziciju žene u društvu, ali i homogena zajednica bi to mogla popraviti.
Gledam i konkurse koje diskiminiraju žene. Traže, određene, fizičke predispozicije koje daju prednost muškarcima. Zahtijevam jednake šanse za sve! Jednake šanse na konkursima, a dalje neka se dokazuju na poslu.
Poslije svega, ne preostaje mi ništa drugo nego da pokušam vidjeti i kako žene razmišljaju. Odlazim u kafić u kojem sjedi žensko društvo i osluškujem njihovu priču. Primjećujem da i one imaju određene psihičke barijere koje ih sputavaju u ravnopravnosti spolova. Razgovaraju o svojim muževima koji su na poslu, a one zbog djece sjede kući i čekaju da djeca narastu i da se zaposle u nekoj firmi. Čudno razmišljanje.
Kako spojiti dva (s)pola? Kako ih dovesti na istu ravan? Rješenja se naziru. Muškarci, bića, kojima je u psihi da budu u nadređenom položaju, a s druge strane žene kojima ostaci patrijarhata ne dozvoljavaju dolazak na jednaku ravan s muškarcima. Ako neutrališemo ovu stavku ostaje nam samo nekoliko koraka za dalje. Ovo možemo neutralizovati neprestanim edukacijama i radom psihologa, ali moramo izvršiti i konkretne aktivnosti. Više žena u politici (zakonski urediti da se poveća broj žena na ključnim pozicijama), to svakako neće škoditi ravnopravnosti. U svakom konkursu postaviti uslove koje jednako tretiraju dva spola (ako izuzmemo teške fizičke poslove ali te fizičke poslove možemo kompenzirati s lakšim poslovima koji izričito obavlja ženska populacija). U razgovorima za posao neutralizovati bonus poene koje po automatizmu pripadaju muškarcima.
Ako ove „matematičke operacije“ izvršimo doći ćemo do zadovoljavajućih rezultata. Dva (s)pola će biti na istoj ravni, a od te ravni neka svako gradi svoju karijeru prema svojim sposobnostima.
Piše: Amel Petrović