VRATITI IZGUBLJENI STATUS GRADA – Obrad Kisić
Nedavno mi je kratka novinska vijest, kako je još nekoliko općina u Bosni i Hercegovini dobilo status grada privukla posebnu pažnju. Iako se radilo o pozitivnoj informaciji, kakvih nema baš mnogo u ovom vremenu, kada sam je pročitao, osjetio sam neku dozu gorčine.
Naravno, nelagodu mi nije izazvala činjenica što su još neke općine u državi prerasle u grad. Ovakve vijesti, koje zaslužuju mnogo veći medijski prostor, trebaju radovati svakog istinskog stanovnika ove zemlje.
Iskreno, pogodio me podatak koji sam još od ranije znao, a ovog puta se samo potvrdio, da Bugojno, u dogledno vrijeme, ne može računati na dobijanje gradskog statusa. U ovom momentu miljama je daleko da ispuni potrebne kriterije za to.
Sve to u meni je izazvalo turobno raspoloženje, koje sam, bar na kratko, pokušao razbiti vraćanjem filma na osamdesete godine minulog stoljeća.
Bilo je to vrijeme najvećeg prosperiteta Bugojna u njegovoj historiji. Prema zvaničnim statističkim podacima, tih godina Bugojno je bilo među 10 najrazvijenijih gradova u tadašnjoj državi. Dugo vremena je zauzimalo četvrtu poziciju po bruto nacionalnom dohotku ostvarenom po glavi stanovnika.
Jedna mala sredina sa nekoliko privrednih giganata i više od 17.000 zaposlenih osoba, izazivala je divljenje širom SFRJ, pa je, s razlogom, često nazivana i „čudom iz srednje Bosne“.
Grad se širio meteorskom brzinom. Nicali su savremeni proizvodni pogoni, stambeni i infrastrukturni objekti. Bugojno je tada imalo preko 45.000 stanovnika. U osnovnim i srednjim školama bilo je više od 9.000 učenika. Na fakultetima širom zemlje nalazilo se oko 700 studenata. Većina bi se, po okončanju studija, vraćala u svoj grad, gdje ne bi dugo čekali na dobijanje posla.
U to vrijeme Bugojno je, uz Zadar i Valjevo, imalo najviše privatnih automobila u državi, u odnosu na broj stanovnika.
Na području naše općine, početkom 1992. godine, bilo je čak 9.950 telefonskih priključaka. U prosjeku, svaki peti stanovnik imao je telefon. To je bilo iznad jugoslovenskog prosjeka, negdje na nivou europskog standarda.
Kada bi nastavili nabrajati sve ono na što smo prije tri decenije i više bili ponosni, trebalo bi nam mnogo prostora. Kada se danas mladim generacijama priča o tadašnjem Bugojnu, većina ih sa nevjericom sluša sagovornika.
Nekadašnjih simbola, poput preduzeća „Slavko Rodić“ i „Špedicija“, koja su bila jedna od prvih asocijacija na Bugojno, kao i još mnogo toga, već odavno nema. Nogometni klub „Iskra“, po kojem je Bugojno također bilo prepoznatljivo, već odavno je dodirnuo samo dno.
Sumornu ekonomsku sliku Bugojna najbolje ilustruju podaci Federalnog zavoda za programiranje za 2018. godinu, prema kojima naša općina, od njih 12 u Srednjobosanskom kantonu, zauzima deveto mjesto po razvijenosti. Uz to, sa 641 KM ima najmanju prosječnu mjesečnu platu u Kantonu.
Na evidenciji Biroa za zapošljavanje nalazi se oko 6.000 osoba, među kojima nije zanemarljiv broj onih sa fakultetskom diplomom. Zbog toga se sve više mladih, pa često i kompletne porodice, odlučuju na odlazak u neku od zapadnoevropskih zemalja, kupujući kartu u jednom pravcu.
Već niz godina slušamo obećanja općinskih čelnika kako će se stvoriti povoljniji privredni ambijent, što bi trebalo omogućiti otvaranje novih radnih mjesta. U predizborno vrijeme spominje se i izgradnja industrijske zone, koju naše komšije u gornjem toku Vrbasa već uveliko imaju, dok je oni u donjem toku sve više grade.
Pohvalno je kako su se neke manje općine uspjele izdići iznad ekonomskih i drugih problema, koji često znaju biti protkani političkim zbivanjima, te dobiti status grada.
To će im otvoriti vrata predpristupnim fondovima Europske unije, omogućiti uključivanje u međunarodne projekte, uspostavljanje saradnje sa europskim gradovima, te ubrzati ekonomske tokove. Sve to bi trebalo rezultirati jačanjem lokalne zajednice i stvaranjem boljih životnih uslova.
Ovakav primjer morali bi slijediti ljudi koji vode našu općinu i koji često znaju servirati priče o „boljem Bugojnu“. Za početak bi dobro bilo da preduzmu prve korake, kako bi Bugojno ponovo dobilo status grada koji je imalo u tri prethodne države, na što smo mi Bugojanci, s razlogom, ponosni.
Bugojno je u Austrougarskoj Monarhiji bilo kotarsko središte, u Kraljevini Jugoslaviji jedan od srezova, a u SFRJ sjedište gornjevrbaske regije.
Zbog tih prošlih, ali i vremena koja dolaze, Bugojno zaslužuje da ponovo dobije status grada i počne bar djelimično vraćati nekadašnji sjaj. Hoće li lokalna vlast imati sluha za to i ozbiljno pristupiti ovom poslu pokazat će vrijeme koje dolazi.
Obrad Kisić