Vernesa Manov: O našem jeziku u danima mjeseca knjige
O našem jeziku u danima mjeseca knjige
Naše duše i knjige pričaju bosanskim jezikom
Za sve koji sumnjaju u nepobitno
Zar sumnjate u postojanje jezika čiji smisao u kamenu svjedoči vijekovima o zemlji, nebu, ljudima i duši dobrotnoj i blistavoj?
Zlatna riječ
iz rijeke moje duše
sebi i meni treba
dok tragam za smislom
ovoga, sada i ovdje,
da istina ne bude onemuštena!
Da njim duša najljepšeg jezika
u svom sjaju bude,
sevdahom otkrivena.
da sve što dahom um i srce žele reći
tamnilom tinte
od praiskona do sutra
ispisanim stranicama spoznaju
o riječima najljepšim prigrli!
Kada sam napisala ovu pjesmu, inspirisana, nakon časa lektire i tumačenja smisla pjesama iz „Kamenog spavača“Maka Dizdara, zastah na čas.
Iza mene je iz kabineta potekla grgoljavost glasova mojih učenika.
Koliko prekrasnih riječi imamo! Kakav divan jezik!
U jednom trenu pomislih da sam možda previše teške istine izrekla o poukama koje su bogumili isklesavali u trouglovima stećaka, u oblinama prstiju ispruženih dlanova koji nas vjekovima već upozoravaju, mole, zaustavljaju kako bismo se zamislili nad svojim rukama, nad bosanskim mukama.
Izrekla sam:
« …I RIJEČ REČENA U PUSTINJI OVOJ
NEMUŠTA I NIJEMA GUBI SE I NESTAJE
SAMO JE MOJ KRIK
ČVRST KAO OVAJ MOJ KAMEN
POSTOJAN I STALAN…»
Grob pjesnikov nije pod kamenom stećka. Kameni spavač još šapuće istine o bitnosti bosanskog jezika!
Kamen pod kojim već vijekovima sanjare Kameni spavači iako oronuo i hladan, prebrodio je nalete bura i godina. Stoji razbacan posvuda, U BEZBROJNIM OBLICIMA DRUGIH STEĆAKA, da bude inspracija Makova ili nekih drugih, nadolazećih pjesnika. Nijednom ,prije i poslije Maka, izgleda nije uspjelo da toliko istine «čuje» i vidi na crtežima na kojima su preslikani životi onih koji B i H smatraše svojom domovinom.
Nijednom junaku drugih djela nije uspjelo kao Kamenom spavaču da toliko istine , ljubavi, jauka i usklika jasno predoči čitaocu koji se dotakne Makove poezije. Njegov ljudski i pjesnički krik, čvrst i kamen je svaki stih i pjesma u kojoj izbija spoznaja o porukama koje život odavde odašilja sve dalje i dalje, u čitav kosmos.
Pjesnik je uspio da iskaže svoju skrivenu i javnu istinu, svaku bol i patnju, svaku nepravdu i tegobu kroz koju prolaziše zemlja pjesnikova, ne samo u vrijeme pjesnikovog života, već mnogo ranije,a i poslije.
Riječ je o BIH vijekovima bila, kako pjesnik kaže u stihovima napisanim na početku, «nemušta i nijema…».Gubila se i nestajala..
Ipak, pjesnik nije dao da njegova, pjesnička, riječ, inspirisana zemljom u kojoj je rođen, njegove spoznaje i iskustva o životu u BIH, O SUDBINAMA, TAVORENJIMA I SREĆAMA, BUDE nemušta i nijema..
Nizao je stih po stih o svojim snoviđenjima zemlje i nadanjima kao što je dijak iz prastarih vremena klesao u kamenu slike iz života u zemlji : «….gdje je najnezahvalnije bilo doći, Gdje je najjunačkije bilo naići, u zemlji u kojoj «se ne živi samo da bi se živjelo», u zemlji u kojoj se i «umire da bi se živjelo».
Pjesnik upravo kao taj čestiti dijak koji je ostavio trag u kamenu, ostavio je poeziju koja osvevremenjuje sve vrijednosti i patnje, nadanja i sudbine vijekovima ponavljane u zemlji za koju se čitav svijet od davnina pa do danas pita :
«Kto je ta? Što je ta? Odakle je ta ? Kuda je ta? Bosna. Rekti!»
Mak Dizdar danima je obilazi stećke u Radimlji i na obrisima kamenim tražio mjesec i zvijezdu, srnu, sjekiru, cvijet ili podignutu ruku koja nije samo podignuta džaba, već svakome ko je vidi « kaže da stane i zamisli se nad svojim rukama».
Rukama se branimo, stječemo. Rukama pišemo sve što pomislimo, što poželimo,što želimo da bude „naglas“ obistinjeno.
Ipak podignuta ruka na stećku i u Makovoj poeziji može značiti i upozorenje da se ne dira zemlja i da se pusti na miru čovjek koji, kako pjesnik kaže u još jednoj svojoj pjesmi «na baštini svojoj tuždi».Svjestan mnogih bh drama kroz historiji, svjestan historijskih repriza tragedija svoga naroda, a svjestan i da ne smije o tome javno govoriti u vremenu u kojem je živio, pjesnik ipak pronalazi način da kroz svoju umjetnost riječi predoči svoju viziju i istina o životu u «hladnoj i gladnoj, posnoj i bosoj, ali zemlji prkosnoj od sna».
Slovima u duši i slovima u tmuši pjesnik ovjekovječava slova sudbine i slova istine. Sve te riječi grade pjesnikove vizije.Njegovu viziju zemlje u kojoj je kako ističe u pjesmi «sve isti i jednako u kretanju svome» pjesnik predočava u svakom slovu, stihu i strofi. Bilo kojeg smisla u pjesmama da se dotakne naš um, spoznaje na kraju jedinu pravu istinu zvanu – Zemlja BIH. Podignuta ruka sa stećka kao da upozorava i svakog čitaoca, ne samo da stane i zamisli se nad svojim rukama i životom, već da stane i pročita «pradavnu i davnu istinu o tome da « i kroz sudbinske tišine Bijeli trak sjećanja probija oklop tmine».
Pjesnik je svjestan da o postojanju bosanskog jezika «najdublje slovo u nama ćuti…».
Njegovo slovo i glas su ipak postali izraz kojim svaki čovjek, Bosanac i Hercegovac, i poslije pjesnika u ovoj zemlji može da oplemeni dušu i um na izvoru zvanom Makova poezija i svaki stih smatra opisom vlastite sudbine i života pod ovim parčetom neba pod kojim zapitani prolazimo svojim putevima pitajući se « da li u polju to nečiji klikovi ili krikovi,znaci onih koji su nekada prolazili i u bespućima ovim beznadno gazili u potrazi za bijelim cvijećem» hodeći preko Modrih rijeka, pa i dalje. Pjesnik se, pak, uvijek svojim riječima vraćao zemlji u kojoj su « i oklopnik sa sjevera, i uhoda sa zapada, i robac sa juga» dolazili i rušili do temelja pjesnikov grad,sasjecali vinograd i trovali zdenac. Miran kao stanac kamen, poruku kroz pjesmu progovara, ne Mak samo u svoje ime, ne Kameni SPAVAČ IZ PROŠLOSTI. To je poruka svakog koji živi u BIH, PJESNIK KAZUJE KROZ PJESMU:
«Ne rekoh li ti već jednom da o meni zaista ne znaš ništa-
da ne znaš ništa o mome luku i strijeli
da ništa ne znaš o mome štitu i maču…
Čekam te jer te znam
Doći ćeš opet jednoga dana….. Pa dođi
Navikao sam davno na tvoje pohode
Kao na neke velike bolesti
Što stižu iz daleka
Kao na goleme ledene i strašne vode
Što donosi ih sve jača
Ova noćna rijeka tmača.
Bez Makove poezije iz «Kamenog spavača» vjerovatno bi spoznaja ljudi o životu i sudbinama, o našem bosanskom jeziku, o djelima u našoj zemlji bila poput tmače. Zahvaljujući «slovu o izvoru…slovu o čovjeku..slovu o boli..i zapisima o zemlji…o odlasku..o štitu…o blagu…. čitalac ima bar tračak vizije pjesnikove koja bar za malo čini svjetlijim pogled prema nježnom i krhkom insanu koji treba da živi u zemlji u kojoj je «ruka u ruci, muka u muci», ali zemlji koja je bez obzira na svu patnju i bol , kroz vijekove prkosna od sna! San taj i pjesnikova vizija o ljepotama i nadanjima koju svaki insan u našoj zemlji, pravedan i vjeran, ima. Tu viziju ističemo:
«S podignutom rukom do beskraja nebu : „STANI!“
Velim suncu
Što tjeme mi prži
Velim zemlji čvrsto što me drži
Velim danu što opet odlazi
Velim zmiji drevnoj što okolo plazi….»
Iako se zbivanjima iz ne tako davne prošlosti zemlje Bosne pjesnikova vizija «drevne zmije» i «oklopnika po gradovima» obistinila,ona ubuduće treba da bude opomena i poruka» procvjetala u kamenu iz nekih bolnih ruku» koje podignute uvis , stalno insane u BIH trebaju da podsjete da se zapitaju i zamisle nad svojim rukama, ali i sudbinama, ali i kulturi,ali i jeziku,ali i budućnosti djece i nad ovom lijepom zemljom u kojoj se « čeka nova riječ za pravednika. Taj pravednik koji hodeći kroz zemlju izriče slova diže glavu ka nebu». Nakon stalno iščitavane najbolje zbirke poezije u našoj književnosti«Kameni spavač» mogu da kažem za kraj svoje mišljenje da je Mak sa podignutom rukom odaslao vizionarsku poruku o BIH, ne iz jednog vremena i jednoj generaciji, već svima koji treba da «čestito tavore» znajući « za bezgranični prostor vremena U kojem se nalazim Prisutan Od dalekog jučer Do dalekog sutra Misleći o tebi».Jasno nam pjesnik u ovim stihovima kazuje cilj svoje ljudske, ali i pjesničke vizionarske misije:
„Želio je ostavljajući iza sebe « stećak stiha» da ovjekovječi spoznaje o sudbinama i životima našeg naroda u našoj zemlji, ne iz jednog historijskog aspekta i vremena, već, povodeći se onom prastarom istinom da se u Bosni historija ponavlja.
Mak ostavlja za sva vremena «Kamenog spavača sa podignutom rukom» da stalno upozorava na život u ovoj zemlji, zemlji koju volimo, ali i u kojoj se tavoreći često kroz historiju,ali i sadašnjost mučimo.“
Zastah opet nadnesena nad pitanjima:
Čim se mučimo mi? Jesu li nam samo riječi muka? I pjesme i priče i drame?Jesmo li spremni za teme, pouke, bezdane java i snova? Bojimo li se onoga što napiano je davno, u kukicama kamenih slova? Ili se bojimo tumačenja onoga što tek kada oteto treba da nam, i poniženo bude, zamislimo da treba to da se kao najljepša pletisanka pod parčetom ovog neba sniva?
Mojim učenicima nisam sve ovo izrekla. Njihovim „nježnim godinama“ pouke treba kazivati drugim pristupima sa jasno kazanom poukom da sam ja tu poput neke niti, mosta,rečeničnog niza kojim treba biti povezana njihova duša u trajanju svom od ovog u pjesmi spomenutog praiskona , do slućenog vedrijeg sutra.
A za sve što se treba pomisliti, zamisliti, odsanjati i doslutiti treba rijeka riječi naših duša.
A kako tu rijeku riječi, taj jezik nazivati jedino, ako i najskrivenije slovo, i zlatna riječ i sevdah iz bosanske duše u sam život se ulijeva?
Je li jezik iz svog žića praiskonskog i budućeg, bosanskog, neku drugu smislenost svog naziva treba da ima?
„Zašto onda neki govore da naš jezik nije bosanski, a mi znamo da jeste i da od kada postoji zemlja Bosna, i stećak, i POVELJA Kulinova,i PUTOPISI Ćelebijevi,i PONORNICA Skenderova i sve one čeznutljive SEVDALINKE o postojanju riječi naše bosanske duše kao rijeke žuborave pronose istinu prema svim stranama svijeta?“
„Zato što ne znaju da ime ne može da se negira jer može li se negirati planina iznad krajolika ako je vidimo sa svim njenim masivima? Možemo li reći da mora ondje gdje maslina i sol mirišu pod vedrinom neba? Možemo li se reći, ako izraza imamo bogatstvo čitavo, i liriku i epiku, i pravopis i gramatiku,da našeg bosanskog jezika nema?
Pokušavam ovim riječima rastjerati sve magluštine nedoumica i kod onih sa kojima u razgovoru van školskih zidova bivam.
Najljepše epitete u opisu Selimovićevih DJEČIJIH SVIRALA, Hromadžićevih OKAMENJENIH VUKOVA, Nurine RUŽE, Sidranove Venecije kojoj ne da pjesnik zbog duše bosanske da potone,Šehićeve UNE, Milanovićevih BUBAMARA, Nasihinih SNOVA O LIVADICI,Muradbegovićevih DRAMA O ŽIVOTIMA, trenutno prisvajam noseći ih i učeći kako da na stranice o vlastitim BEZDANIMA JAVE I SNOVA bosanskom jeziku i djelima književnim učenike svoje u školi i u Fedrinom teatru podučavam.
Je li u svakom našem govoru o bosanskom jeziku spava GORČIN Makov i sam sebe u prvim stihovima ubjeđujući da „ase/ ovdje leži onaj koji mrava nije zgazio, a u vojnike je otišao dok sevdah prema Kosari dušu mu snaži?
Je li naš cio kosmos oko ideje i zemlje i jezika i nas samih u svojim tavorenjima – GORČIN?
Je li Dizdaru kamen prošaputao sve one riječi otkrivajući koliko tanahnosti smisao života bosanskoga?
Šta sve biva skriveno u nutrinama isklesanim od prolaznika, od onih koji se ne zaustavljaju u svojim koracima prema zacrtanim ciljevima, i od onih koji ne žele ili ne znaju da :
„RIJEČ SE PIŠE SRCEM ONOG KOJI RIJEČ SVOJU, DOK SMISAO NJENOG POSTOJANJA SVIJETU ŠALJE, IMENOM SVOJIM NAZIVA!“ ?
Mi, iz srca, iz lave našeg razuma, iz duše što grotli ovim životom ovdašnjim, nemamo nedoumica. Nemaju tu nedoumicu ni naša djeca, po svijetu, trenutno rasuta.
Kojim jezikom je naš narod posljednjih dvadeset godina, pored jezika na kojem žive u kućama Amerike, Australije, Turske, Slovenije,Austrije, Njemačke ili možda Singapura, naučio našu djecu da govore i osjećaju život kako ga jedino zna osjetiti i jezikom svojim opisati može rijeka riječi naših bosanskih duša, u sevdahu, baladi ili dvostihu koji može da se „odrepa“?
Mi,da, mi, valovi što pronose rijekom naših duša riječi bosanskog jezika, nemamo oko postojanja nas, naše zemlje,našeg- bosanskog jezika, nikakvih nedoumica.
A kako kada je nama sve jasno,nama, koji sav trvor, nastojanje, patnje Gorčina znamo u djelima ostaviti na bezbroj ispisanih stranica, kako nekome onda može naumpasti da svu tu spoznaju negira?
Kako se mogu negirati one riječi o kamenu uzavrelom na suncu hercegovačkom iznad Neretvinih klobuka u Šantićevim stihovima?
Ili kako negirati sav onaj sitan vez od rima o Golubicama iznad Sarajeva?
Kako ostaviti nježnu diku bez dilber dragana još i bez poja bulbul ptice koja u crkutu svome nosi poj dok u srce raskrvavljeno trn krvlju bosanskom piše o smrti i životu ritam Srebreničkog inferna?
Kao što poje sve duše pod ovim parčetom neba, i molitve te ptice- sanjalice izrečene su riječima najljepšeg jezika: „E DA EDNOM PRESTANU GORČINE!“
Mi, sudionici ove bjesomučne borbe za opstojnost našeg jezika možemo pridružiti tim riječima i naš poklik:
„Neka svaka duša ima rijeku riječi svoga bivstvovanja!“
Piše: Vernesa Manov
Crtež: Meho Manov