Tragički usud Bosne i njenog naroda u zbirci ‘Kletva’ Vahida Durakovića

Promotor Durakovićeve zbirke priča “KLETVA”, književnik Asmir Kujović, donosi osvrt na ovo djelo

U maju ove godine, u izdanju Connectum d.o.o. Sarajevo, iz štampe je izašla „KLETVA“, nova knjiga bugojanskog pisca i scenariste Vahida Durakovića.

Danas je ona predstavljena i pred sarajevskom čitalačkom publikom, a promocija je održana u Bosanskom kulturnom centru. Promotor Durakovićeve zbirke priča “KLETVA”, književnik Asmir Kujović, donosi osvrt na ovo djelo koji možete pročitati u nastavku:

Vahid Duraković se svojim proznim prvijencem, zbirkom pripovjedaka „Kletva“, potvrđuje kao već zreo autor koji suvereno vlada pripovjedačkom tehnikom, sa izvanrednim darom za rafinirane sižejne konstrukcije, uvjerljivu strukturiranost priče i promišljeno stupnjevito ulančavanje situacija i motiva u skladnu kompoziciju, što je posebno redak kvalitet u vrijeme kada se u najzapaženijim djelima savremene bosanskohercegovačke proze suočavamo sa potpunom defabulacijom radnje, te umjesto čvrstih okosnica fabule imamo pred sobom asocijativno građenje, lajtmotivski ili simbolično povezane strukture. Inovativnim narativnim postupcima Duraković u ovoj knjizi uspješno obnavlja i osavremenjuje tradicionalnu poetiku „pripovjedačke Bosne“, odnosno regionalne pripovijetke sa lokalnim koloritom i mimetičkom utemeljenošću koja se napaja neposredno na izvorima usmene tradicije.

Možda nije slučajno da i naslov knjige asocira na testamentarni roman „Kletva“ jednog od najvažnijih pisaca epohe realizma u južnoslovenskim književnostima Augusta Šenoe, napisan na samrtnoj postelji, kojeg kritika smatra njegovim najdubljim i najmračnijim djelom, budući da je to knjiga o kobi jednog naroda, o kletvi koja taj narod prati tokom čitave historije, o neslozi i besmislenim sukobima. Tako i Durakovićeva „Kletva“, ponirući u mrak historijske zbilje od osmanskog i austrougarskog perioda sve do posljednjeg krvavog rata i tranzicijskog haosa i beznađa, pripovijeda o tragičkom usudu Bosne i njenog naroda, odnosno Skopaljske doline kao njenog simboličkog toposa.

Sve priče u ovoj knjizi dvostruko su međusobno povezane likovima koji pripadaju istoj familiji Orlović, kao i jednim istim seoskim i urbanim ambijentom bugojanskog kraja. Iako se dosljedno pridržava konvencija klasičnog realističkog prosedea, Durakovićevo pripovijedanje je dinamičnije i neposrednije, zgusnutije i intenzivnije negoli kod klasika ovog žanra, a bogatstvo sadržaja je u vanrednoj konciznosti izraza. Pripovjedač izdvaja karakteristične detalje i cizelira ih u brzim potezima, te oni funkcioniraju kao žiže u kojima se sabira širi plan životnog iskustva. Često najbanalnije pojedinosti iz seoske svakodnevnice precizno „hvataju“ suštinu društvenih antagonizama ili odnosa među likovima.

Durakovićeva „Kletva“, ponirući u mrak historijske zbilje od osmanskog i austrougarskog perioda sve do posljednjeg krvavog rata i tranzicijskog haosa i beznađa, pripovijeda o tragičkom usudu Bosne i njenog naroda

Pisac se u svojstvu sveznajućeg pripovjedača rado poigrava sa različitim tačkama gledišta, katkad u ulozi nepristrasnog promatrača, katkada bez zazora zalazeći u misli svojih protagonista i objelodanjujući njihove unutrašnje monologe, a ponegdje pouzdanom pripovjedaču navlači masku nepouzdanog tamo gdje kompozicijska načela to zahtijevaju. Durakovićeva naracija najčešće se odvija logikom smjenjivanja filmskih scena i kretanja kamere, uz montažne rezove, postupke kadriranja i zumiranja detalja.

U našoj savremenoj novelistici malo je pisaca koji posvećuju pažnju brižljivoj karakterizaciji likova onako kako to čini Duraković u ovoj knjizi. Maestralno vođeni dijalozi životnom uvjerljivošću i svježinom lokalnog idioma odaju ruku iskusnog dramskog pisca. Kletva je u ovim pričama ujedno i metafora za onaj središnji motiv sa kojim život iskače iz svog uobičajenog kolosjeka i postaje zla kob i usud oko kojeg se gradi priča: Mehmed odlučuje da prvi put prekrši svoj princip i izađe na glasanje u priči „Šporet“, u priči „Babica“ u selo dolazi fatalna Ruskinja Vitalija, mladić Munib se u priči „Penga“ nađe u incestuoznom odnosu sa svojom strinom, a Ahmet iz priče „Ahmet i stara dama“ sreće bečku učiteljicu klavira, plemkinju Elizu. Očigledno je da pisac mnogo polaže na vjerodostojnosti građe koju obrađuje, te „intenzitet iluzije“ postiže i brižljivim stilskojezičkim nijansiranjem.

Junaci ovih priča tragično su usamljeni u neprijateljskom svijetu – malograđani i seljaci iz provincijskog miljea proračunati su i nemilosrdni, pohlepni, bezdušni i zavidni. Duraković bespoštedno secira tamne strane života, a njegovo viđenje svijeta prožeto je dubokim pesimizmom, koji se iskupljuje kroz grubi humor prostodušnih ljudi, ironiju i satiru dovedenu do groteske. Priča „Šporet“ svakako je jedna od najubjedljivijih literarnih osuda poslijeratne bosanske društvene zbilje, bahatosti, korumpiranosti i podlosti vladajuće oligarhije. Tragikomični Mehmed Orlović, kojem lokalne vlasti odbijaju dodijeliti šporet koji su mu obećale ako na političkim izborima bude glasao za njih, u svom inatu je blizak Klajstovom Mihaelu Kolhasu, a po grotesknom humoru sa kojim je predstavljen Gogoljevom Akakiju Akakijeviču. U njegovoj poremećenoj samoubilačkoj pobuni protiv svijeta svakako ima nešto i od tragizma Andrićevih junaka, Mustafe Madžara i Anike iz „Anikinih vremena“.

Junaci ovih priča tragično su usamljeni u neprijateljskom svijetu – malograđani i seljaci iz provincijskog miljea proračunati su i nemilosrdni, pohlepni, bezdušni i zavidni

Duraković u oštrim satiričnim tonovima slika vlast ogrezlu u korupciji, kao i servilnost, licemjerstvo, surovost i bezobzirnost običnih ljudi iz provincijskog miljea. Pripovijedanje plijeni obiljem istančanih zapažanja, jezički brižljivo iznijansiranim dijalozima, iskričavim humorom i anegdotskim obrtima. Vješta kompozicija svake od ovih priča, dosljedna sižejna konstrukcija sa realističkim prosedeom i neočekivanim zapletima, kao da je riječ o predlošku za kakav filmski omnibus, udružuje zgusnute životne detalje protagonista, koji dočaravaju atmosferu lokalnog ambijenta, sa golim, reporterskim bilježenjem činjenica.

U portretiranju ljudi sa društvene margine, otuđenih u svojoj sredini i duhovno izglobljenih pod njenim pritiskom, Duraković je tanan i prodoran psiholog koji precizno analizira manire, običaje i navike društva, dajući grotesknu sliku njegove moralne bijede i izopačenosti. Tamo gdje se približava običnom govornom jeziku, Duraković vjerno reproducira specifičnu zavičajnu leksiku unoseći u pripovijedanje humor sa narodnih izvora.

U plastičnim prizorima iz seoske svakodnevnice ogleda se istančani dar zapažanja i neposredno poznavanje mentaliteta lokalnih mještana i njihove psihologije. Detalji iskustva su autentični, upečatljivi, suptilno uhvaćeni te pozivaju čitaoca da se na njima posebno zadrži kao da je riječ o osamostaljenim stihovima u nekoj pjesmi. U opisima se stilske figure koriste krajnje ekonomično te se čulne senzacije počesto ulančavaju i zgušnjavaju do krajnjih granica napetosti.

Duraković bespoštedno secira tamne strane života, a njegovo viđenje svijeta prožeto je dubokim pesimizmom, koji se iskupljuje kroz grubi humor prostodušnih ljudi, ironiju i satiru dovedenu do groteske

Tragični usud Durakovićevih junaka, koji su u stalnom sukobu sa sredinom u kojoj žive postaje „kletva“ koja ih prati, motiv koji povezuje sve priče u ovoj knjizi: prokletstvom su obilježeni mali ljudi koji tragaju za moralnim vrijednostima u svijetu iz kojeg su one neopozivo protjerane.

Vahid Duraković se ovom knjigom potvrđuje kao izvrstan pripovjedač, koji u savremenom bosanskom ruhu oživljava najbolju tradiciju gogoljevske novele.

(DEPO PORTAL, BLIN MAGAZIN/mr)

Nema komentara

Napiši komentar

*

*