‘ta će Švicarska
Zadnjih dvadesetak dana glavna dva događaja su Evropsko nogometno prvenstvo u Ukrajini i Poljskoj i 17. Tradicionalni pritisci roditelja, tetaka, strina i ostalih na prosvjetne radnike u BiH i regionu. Favoriti na prvenstvu se znaju, nema iznanađenja i sve ide svojim tokom i uz pomoć sudija. 17. Pritisci su počeli nešto malo prije prvenstva i završavaju se ovih dana. Festival Pritisaka na prosvjetne radnike započeo je poslije ovog rata. U vrijeme bivše Jugoslavije ovaj Festival je također živio, ali u ilegali.
Završetkom rata Festival Pritisaka je legalizovan.
Evropa ga nikada nije prihvatila iako je bilo pokušaja od strane ljudi iz našeg regiona koji su zbog raznih razloga otišli put Evrope. Švicarska ga, također, nikad nije prihvatila, ali što bi rekli ovdašnji Pritiskivači: „Ta će Švicarska, kakva je to zemlja.“
Pritiskivači su se zadnjih godina uzoholili i pritišću svugdje: na ulici, u kafani, putem mobitela i kućnih telefona, u školi… Kada dođu u školu veoma je bitno da poštuju kodeks oblačenja, pa dođu u šorcu papagajskih boja ispod kojeg proviruju košćata koljena i maljave noge na čijim krajevima se nalaze kineske japanke žute boje. Na gornjem dijelu tijela je obavezna žuta atletska majica (kombinacija sa japankama), tako da se vide gola ramena i dvobojne ruke (gornji dio do lakata bijel, a donji dio indijanski).
Nedavno je jedna profesorica išla da salijeva stravu, jer je naglo otvorila vrata od zbornice, a on se ukazao… propisno obučen… za plaže.
Ovaj Pritiskivač poznaje i kodeks ponašanja u školi, tako da je glasno govorio o svome djetetu i kako da se ponaša prema profesoru: „Ja sam joj reko da je pljune, ko je ona?“ Ovo „ONA“ trebalo bi biti profesorica.
Posljednjih godina u našem gradu zabilježeno je nekoliko fizičkih napada od strane Pritiskivača na pojedine profesore. Pravilnik ovog Festivala dozvoljava fizičke napade ako se profesor drzne da upiše ocjenu sa kojom se oni ne slažu ili, ne daj Bože, negativnu ocjenu.
Pojedini profesori su odmah po uspostavljanju Festivala ove vrste odlučili da prihvate „pravila“ i počeli su da frljacaju petice na sve strane, znao-ne znao, pet. E, roditelji i ostali Pritiskivači su odahnuli zadovoljno, jer njima ionako nije bitno znanje nego ocjene. Naravno, ima izuzetaka kojima je bitno znanje, ali oni su u manjini i nije isključeno da ih Pritiskivači protjeraju, jer, pobogu, ko to još danas cijeni znanje?
Smiješno.
Ima, na primjer, zemalja u kojima svako radi svoj posao: političari svoj, vjerski službenici svoj, profesori svoj, roditelji svoj, učenici svoj… Ali, to su fuj-zemlje poput Švicarske ( ‘ta će Švicarska ), Austrije, Njemačke, Švedske i još mnogo, mnogo drugih zemalja kojima prijeti propast, jer njihovi stanovnici ne znaju raditi svašta nego samo ono što im je posao.
Kako kod nas, svi političari, svi profesori, svi policajci, svi sudije…
To je prava zemlja.
Neki dan jedan Pritiskivač kaže da njegovo dijete zna fiziku kao i profesor, ako ne i bolje, pa opet ima jedan. A, on lično vježba sa njim. Nije važno što nikada nije išao u srdnju školu, on zna fiziku, ‘ta će profesor.
Tako treba, kao u onome vicu kad je unuk otišao kod dede, a dedo imao kuću na jednoj planini.
„Kolko si godina išo u te škole“, pita dedo unuka.
„Sedamnaest“, odgovara unuk.
„Pa šta si sada?“
„Profesor“, kaže unuk.
„E, moj sinko, što se nisi pritrpio još koju godinu, mogo si bit šumar.“