STOLJEĆE I VIŠE BUGOJANSKOG DRVOREDA
Piše: Obrad Kisić
Iako je ove godine proljeće, za mnoge najljepše godišnje doba, stiglo sa zakašnjenjem, njegov dolazak u Bugojno kao i uvijek, još početkom aprila, najavili su prvi cvjetovi u drvoredu divljeg kestena, jednog od simbola našeg grada.
Priča o bugojanskom drvoredu počela je još davne 1903. godine , u vrijeme austrougarske vlasti, kada su u širem gradskom području posađene sadnice divljeg kestena. Najviše ih je posađeno u današnjoj Bosanskoj ulici, dio u ulici Šehitluci (područje tadašnje željezničke stanice), a dio preko puta Vatrogasnog doma. O tome mi je često, u mojim srednjoškolskim danima, u kojima sam se već bavio novinarstvom, pričao Tone Čolić, čovjek koji je bio zadužen za uređenje zelenih površina u gradu po čemu ga mnogi Bugojanci i pamte. Posebnu pažnju je posvećivao upravo na održavanje drvoreda.
Za Bugojance je drvored u Bosanskoj ulici bio uvijek nešto posebno, dok bi ga gosti, koji bi prvi put dolazili u naš grad, odmah zapazili. Svojom ljepotom posebno se isticao osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je Bugojno,u odnosu i na mnogo veće sredine, odskakalo po uređenosti parkova, cvjetnjaka i drugih javnih površina, kada su se gradske ulice, od ranog proljeća do kasne jeseni, svakodnevno prale u noćnim satima, pa se drvored savršeno uklapao u ambijent. Bilo je to vrijeme kada se Bugojno i po zvaničnim statistikama nalazilo među tri grada u BiH koji su imali nauređenije zelene površine.
Drvored ima i svoje specifičnosti na koje smo mi Bugojanci naučili još od malih nogu. Ljeti pruža hladovinu i svježinu sa svojih krošnji, ali i zaštitu od iznenadnih ljetnih pljuskova. U jesen, kada počnu padati plodovi divljeg kestena i opadati lišće, danima su najzaposleniji komunalci. Tada često možemo susresti i neke naše sugrađane, koji sakupljaju plodove divljeg kestena, pa ih kasnije prema utvrđenoj recepturi narodnog lijeka, stavljaju u rakiju lozu i prave melem za reumu.
Na drvoredu često možemo pročitati i plakate koji najavljuju kulturne i sportske događaje u gradu, političke skupove, kupoprodajne i druge oglase. Ipak, na njemu su najčešće osmrtnice iz kojih saznajemo tužne vijesti o odlasku naših sugrađana, pa je jedan bugojanski šeret, svojevremeno, znao reći: „Ko nije bio na kestenu, taj nije ni umro.“
Prolazeći ovih dana bugojanskim ulicama, izbrojao sam da su u životu ostala 42 stabla divljeg kestena, a preko 50 ih je bilo posađeno. Vremenom su neka drveća morala biti uklonjena zbog urbanističkih razloga i potreba gradnje pojedinih objekata, dok je manji broj pokleknuo pred zubom vremena. Većina preostalih stabala je još u dobrom stanju i punom cvatu, iako su u proteklih 113 godina mnogo toga pretrpjela. Odoljela su brojnim olujama i pregurala tri rata. Za sve ove godine, kako su se prenosile priče s generacije na generaciju, nijednom nije izostao rod divljeg kestena.
Završavajući ovaj tekst nameće se nedvosmislen zaključak da bi Bugojno bez svog drvoreda, kao jednog od njegovih zaštitnih znakova, bilo nemoguće zamisliti. Zbog toga, Bugojanci su uvijek bili ponosni na njega čuvajući ga, pomalo ljubomorno, na čemu bi im zavidjeli stanovnici mnogih drugih gradova. To obavezuje lokalnu vlast da osigura sredstva za njegovo redovno održavanje kako bi mogao dočekati i generacije koje dolaze iza nas.
Obrad Kisić