Srebrenica 20 godina poslije: Negiranje genocida je nastavak zločina
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ
Srebrenica sa svojim bijelim mezarjem, sa svojim bijelim svijetom tišine, teška je opomena cijelom svijetu da čovjek ne smije drugom čovjeku činiti zlo. Preko osam i po hiljada pobijenih ljudi samo u nekoliko dana, za manje od sedam dana, samo zbog toga što su druge vjere i etničke pripadnosti, nestao je jedan cijeli grad, jedan cijeli svijet, neponovljiv u svakom pojedinačnom biću. Ispod svakog bijelog nišana diže se opominjući glas do neba: svakom čovjeku može se to dogoditi kada se ljudski um pomrači. O Srebrenici se nema pravo šutjeti ne samo zbog već proživljene boli, ljudskog stradanja, već suzbijanja njegovog budućeg ponavljanja i onemogućavanja da to postane pravilo u svijetu.
Zašto je važno da se u UN- u, u Vijeću sigurnosti, najodgovornijem tijelu ove krovne svjetske organizacije, donese rezolucija o genocidu, strašnom zločinu, koji je na najstravičniji način izbrisao sa lica zamlje jednu zajednicu, veličine jednog cijelog manjeg grada.
Pred obilježavanje dvadesetgodišnjice genocida u Srebrenici, posebno otkad je potekla inicijativa da ovo tijelo usvoji rezoluciju o tom događaju, u Srbiji se digla prava uzbuna i protivljenje da se to dogodi. Vlade u toj zemlji se smjenjuju ali Srbija još nije smogla snage da napravi otklon i distancu od Miloševićevog režima, koji snosi najveću odgovornost za genocid.
Diplomatska i politička borba Srbije dobila je tolike razmjere, kao malo kad u novijoj povijesti. Na sve strane se traži pomoć i savezništvo da se onemogući usvajanje Rezolucije o Srebrenici, posebno od Rusije koja u Vijeću sigurnosti ima pravo veta na njeno usvajanje. U diplomatskoj borbi Srbija se izborila, pored prijedloga Velike Britanije, da i Rusija podnese prijedlog, koji za razliku od britanskog, događaje od devedesetih u BiH posmatra uopšteno, osuđuje zločine na svim stranama, podvlačeći moralni stav kako se oni nisu trebali događati. Kome je potrebno tako nešto da se ljudi u svijetu polarizuju na one koji uopšteno govore o zločinima i one koji osuđuju konkretan zločin, označen kao genocid i simbol zločina. Prikrivanje zločina nikome ne može pomoći, pa ni Srbiji.
Svijetom ne vladaju oni najbolji, oni koji su na strani saradnje i života. U istorijskom trnutku devedesetih Srbija je uz jedno takvo vođstvo izgubila svaki kompas saradnje i pokušala, na slomu jednog sistema, sve rješavati silom.
Svijet je samo Srebrenicu uzeo za simbol zločina i stradanja. U predloženoj Rezoluciji od svih događaja i zločina u BiH, samo je za srebrenički zločin upotrijebljena riječ genocid, mada po okrutnosti, nečovječnosti i namjeri ništa ne zaostaju ni plansko silovanje, prijedorske žute trake i masovna pogubljenja civila u gradovima gdje uopšte nije vođen rat, na koji se poziva Srbija, torture, spaljivanje živih ljudi na lomači u Višegradu, mučenja i masovna pogubljenja civila po logorima gdje rata nije bilo, opsade gradova i uništavanje svih tragova kulture i simbola drugog naroda. Suštinsko pitanje se postavlja zašto Srbija činjenice iz nedavne prošlosti želi iskrivljavati, zašto o tome podmeće laž i neistinu, zašto traži pomoć u onome što bi negiralo njena činjenja pod određenim režimom. Kome treba falsifikat i neistina u onome što je neporecivo? To ovaj put čini Rusija prijedlogom njene rezolucije koja nivelira sve zločine, izbjegavajući spomenuti čak i genocid u Srebrenici.
Licemjerstvo aktuelnih srpskih političara u negiranju genocida posebno je bolno kada ponovo kopaju po živim ranama preživjelih, jer igranje brojkama prevazilazi svaku mjeru neetičnosti, ponavljajući morbidna pitanja “pokopano je 4000 a gdje je 8000 žrtava” ili tvrdnjom “sve su to pogubljeni borci”, u koje valjda svrstavaju i blizu 500 maloljetnih dječaka. O preostalim nesahranjenim žrtvama pitanje treba okrenuti onima na srpskoj strani koji su svjedoci tih događaja ili čak akteri. Odgovor treba tražiti od svojih sunarodnjaka. Odgađanje Srbije sa se suoči sa svojom prošlošću u pogledu odnosa prema Bošnjacima, prikrivanja zločina, prekopavanja i premještanja tijela iz masovnih grobnica, dovodi i samu Srbiju u nepovoljan položaj u svijetu i neku vrstu ponovne svjetske izolacije. Posebno se neiskrenim i lažnim pokazalo njeno aktuelno vođstvo, tačnije predsjednik Vlade Srbije Vučić, koji je nedavno ponudio Bošnjacima ruku iskrenog pomirenja. Najnoviji događaji su samo razotkrili tu lažnu ruku pomirenja, jer je rezolucija razotkrila prave neiskrene namjere sadašnje vlade a Vučić je to i objelodanio riječima : “Ukoliko taj dokument bude usvojen pred Vijećem sigurnosti, a Rusija ne stavi veto, Republika Srpska će znati da ima samo Srbiju, a naša zemlja da se u teškim trenucima može osloniti samo na sebe”.
Tako se sadašnji režim Srbije potpuno demaskirao i ogolio do gole kože. Aktuelna vlast nije spremna da se ni nakon 20 godina suoči sa zločinačkim posljedicama Miloševićevog i Ćosićevog režima. Oni koji su iznad brda Sarajeva i Srebrenice aplaudirali i pomagali u zločinu ne mogu biti nositelji njegove osude. Negiranjem zločina sadašnja Srbija ga iznova podržava i pravi teren za buduće. Skrivajući istinu ona nastavlja činjenje zločina, čiju cijenu će plaćati mlade generacije na Balkanu. Kontinuitet saživljavanja sa zločinom očigledan je s obje strane Drine i najbolje se oslikava u jednoj drugoj osobi ( Dodiku ), za koga mislima da je čak i neprimjereno spominjati ga na ovom mjestu, uz žrtve genocida, koji je sinonim zaštite zločinaca, direktnih počinilaca genocida.
Iz svega ovoga opet su moguće nove neistine i rađanje novog srpskog mita, kako se eto opet cijeli svijet urotio protiv Srba i Srbije, a ona samo hoće mirno i demokratski iskorak u novo doba, pri čemu ostaje usmljana. U Sbiji, u kojoj se toliko pozivaju na srpsko dostojanstvo i ponos, morali bi znati da je prije masovnih egzekucija i smaknuća svakoj Bošnjakinji i Bošnjaku prvo višestruko gaženo svako dostojanstvo i ponos, pa tek oduziman život. U sopstbenoj laži i usamljenosti Republika srpska ima Srbiju, a Srbija ima Republiku srpsku, kao čisti dokaz postignuća šta se sve može ostvariti genocidom. Jedinstvo srpskog naroda s obje strane Drine jednako je danas u negiranju i nepriznavanju pravnih i sudskih činjenicakao kao i u vrijeme činjenja genocida.Za njih kao da je malo dvadeset godina da se suoče sa veličinom zločina, a svako odgađanje će biti još teže. Svijet je konačno uvidio, priznajući i svoju grešku, da se istina o Srebrenici i ostalim zločinima mora potvrditi, kako bi se na Balkanu gradio trajniji mir. Sve dok se to ne desi srebrenički bijeli nišani će opominjati.