SJEĆANJE NA BUGOJANSKU JESEN 1967. GODINE- SNIMANJE FILMA „BITKA NA NERETVI“
Autor: Obrad Kisić
Ove jeseni često mi se vraćaju sjećanja na oktobarske i novembarske dane 1967. godine. Ta jesen prije 50 godina, u vrijeme kada sam bio na sredini osmogodišnjeg obrazovanja, za tadašnje stanovnike našeg grada bila je nešto posebno. Mnogima je ostala u neizbrisvom sjećanju.
U Bugojnu je počelo snimanje filma „Bitka na Neretvi“ jednog od najvećih ostvarenja jugoslovenske kinematografije. Tema filma je Četvrta neprijateljska ofanziva u Drugom svjetskom ratu. Njemačke i italijanske snage,potpomognute ustaškim, četničkim i domobranskim jedinicama, od januara do aprila, 1943. godine, pokušale su uništiti partizansku komandu i glavnu bolnicu sa nekoliko hiljada ranjenika i oboljelih od tifusa. Linija fronta vodila je od središnje Hrvatske, preko Bosanske krajine, Bugojna, Gornjeg Vakufa i Prozora, sve do Jablanice. Filmska ekipa, na čelu sa režiserom Veljkom Bulajićem, odlučila je da skrati ovu liniju i snimanje obavi na vertikali Bugojno-Jablanica.
Početne scene filma snimane su na bugojanskoj željezničkoj stanici, koja je „pretvorena“ u stanicu Bihać. To bi u pauzi snimanja, kada bi stizali redovni vozovi, često znalo zbuniti putnike koji su bili neupućeni u ova zbivanja. U čudu bi stajali i sa nevjericom gledali tablu Bihać. Još čudnije bi im bilo kada bi vidjeli da glumci i statisti u partizanskoj, četničkoj i ustaškoj uniformi zajedno ručaju.
Filmska ekipa ostala je u Bugojnu oko dva mjeseca. Snimanje je nastavljeno u centru grada, u tadašnjoj ulici Maršala Tita, na Gradskoj pijaci, Veseloj, Pršljanima, Pruscu i na drugim lokalitetima. Bugojanci su se, kao i uvijek, pokazali kao pravi domaćini. Bili su maksimalno strpljivi i u svakom momentu na usluzi Veljku Bulajiću i njegovoj ekipi. Nisu im smetale ni česte blokade saobraćaja, kada se nije moglo ni ući ni izaći iz grada, jer u to vrijeme nije bilo tranzitnog puta.
Posebnu pažnju naših sugrađana izazivala su popularna glumačka imena poput Ljubiše Samardžića, Borisa Dvornika, Milene Dravić, Bate Živojinovića, Faruka Begolija, Silve Košćine, Orsona Velsa, Jula Brinera, Sergeja Bondarčuka, Olega Vidova…
Većina ih je stanovala u tadašnjem hotelu „Bosna“, a dio i u privatnom smještaju. Bugojanci su ih znali zaustavljati kada bi šetali gradom, a poneko bi s nekim od njih napravio zajedničku fotografiju ili otišao na piće.
Prije pola stoljeća u zgradi Gimnazije i aneksu bile su smještene još dvije škole: Srednja ekonomska škola i Mašinska tehnička škola. Učenici su često, ponekad i kompletna odjeljenja, znali napustiti nastavu kako bi pratili snimanje filma. Iako su se neki profesori zbog toga ljutili, direktori škola su bili tolerantni i časovi bi bili opravdani.
Kroz film je prošlo sedam hiljada statista (3000 vojnika JNA i 4000 civila). Vojnički logor tokom snimanja u Bugojnu nalazio se iza Gradske pijace, prema starom porodilištu, te na Obješenici. Preko 700 statista iz Bugojna uzelo je učešće u filmu. Mnogi od njih i danas sa sjetom pričaju o tome. Za svoj posao bili su dobro plaćeni i honorare su na vrijeme dobijali.
Bugojanci i danas kada pričaju o ovom filmu ne mogu da se ne prisjete nekih naših sugrađana koji su bili statisti poput Mirsada Korjenića Butre, Đulage Mandžuke, Jasmina Husića, sestara Ištuk i drugih.
Rukovodioci firma i ustanova nisu im pravili probleme i uvijek su, kada je to zahtijevao režiser, puštani na snimanje. Film je bio u općem interesu tadašnje države, pa su svi željeli da snimanje protekne u najboljem redu, kako je na kraju i bilo.
Bugojno iz tog vremena, koje je počelo praviti krupnije korake ekonomskog razvoja, imalo je značajnu korist od snimanja filma. U gradu je više od dva mjeseca boravila brojna ekipa, pa su dnevni pazari trgovačkih radnji i ugostiteljskih objekata bili znatno veći od uobičajenih. Za potrebe filma kupovana je i iznajmljivana krupna i sitna stoka. Razne usluge pružala su i neka lokalna preduzeća. Šteta pričinjena na stambenim objektima tokom snimanja odmah je sanirana i radove su vršila samo bugojanska preduzeća.
Ekipa filma „Bitka na Neretvi“ morala je u decembru produžiti boravak u Bugojnu, iako je prema planu snimanje trebalo biti nastavljeno na području Gornjeg Vakufa i Prozora. Međutim, te godine je kasnio prvi obilniji snijeg bez kojeg nije moglo biti daljeg snimanja.
Glumci su bili sve nervozniji, jer su od ranije imali dogovorena druga snimanja. Ipak, krajem decembra pao je veliki snijeg. Temperatura se znala spustiti do -24 stepena, što je išlo u prilog filmskoj ekipi.
Snimanje filma završeno je nakon 18 mjeseci, u proljeće 1969. godine. Premijera je održana iste godine, na Dan republike, 29. novembra u Sarajevu, uz prisustvo državnog vrha. Predsjednik SFRJ Josip Broz Tito je kao goste pozvao Sofiju Loren i Omara Šarifa, najpopularnije glumce tog vremena.
Ubrzo je krenula distribucija filma. Bugojanci su bili među prvima koji su ga mogli pogledati. Sa posebnom sjetom pratili su danima po nekoliko predstava i već tada ga je vidjelo preko 70% stanovnika tadašnjeg Bugojna. Bilo je i onih koji su dolazili iz susjednih gradova.
Iako sam gledao film nekoliko puta, i danas kada god imam priliku pogledam barem njegovih prvih 40 minuta. Većina tih scena snimana je u Bugojnu. Uvijek se sa nostalgijom podsjetim na Bugojno od prije 50 godina. Željezničke stanice i voza, kao i mnogih zgrada odavno nema. Gradska pijaca sada ima neki drugi izgled. Ostale su zgrada Crvenog križa i stare bolnice kao neki simboli i sjećanje na vrijeme kada je u Bugojnu sniman kultni film „Bitka na Neretvi“.
Ovaj film je 1970. godine bio u najužoj konkurenciji za dodjelu Oskara. U to vrijeme izazvao je veliko interesovanje filmske publike i kako je procijenjeno već u prvim godinama vidjelo ga je preko 300 miliona gledalaca širom svijeta.
Obrad Kisić