Prva ratna generacija nakon 20 godina ponovo u klupama
Ne mogu više da se sjetim da li je taj dan sijalo sunce ili je padala kiša. Znam samo da nisu padale granate. Ne mogu da se sjetim da li…
Mogu da se sjetim da smo dvoje po dvoje, ubrzanim korakom, „prodefilovali“ od naše Gimnazije do hotela Kalina i da je bilo tri sata, ali ne mogu da se sjetim da li je to bilo prije ili malo poslije granate koja je pala na Tuzlanskoj kapiji i zbrisala čitavu jednu generaciju…
Nije nas bilo strah, bili smo nestrpljivi da započne naša maturska večer. Maturska večer koja je zvanično trajala od tri sata poslijepodne pa do osam, kako bismo imali sasvim dovoljno vremena da se prije policijskog sata vratimo svojim kućama. Trebam li reći da smo mi malo produžili našu matursku večer u kafiću „Orion“- praktično jedinom kafiću koji je radio svu noć i koji je bio pod zemljom.
Mogli smo bez problema stati u taj kafić jer nas nije bilo mnogo.
Od šest odjeljenja prvih razreda koji su brojali otprilike po trideset učenika do četvrtog je stiglo samo nad 41. raspoređenih u dva odjeljenja. Rat nas je rasporedio na sve strane svijeta i popunio prazna mjesta u školskim klupama.
Dvadesetoj godišnjici mature odazvalo se nas petnaestak. Mnogi koji su rekli da će 100% doći, uključujući i profesore koji su nam predavali a koje smo zovnuli, u subotu 30.05.2015. godine u 19:00 ipak nisu pojavili. Mi smo se svejedno obradovali jedni drugima i ušli smo kratko u zgradu gimnazije. Ja, za razliku od moji školskih drugova, svaki dan ulazim u ovu školu, ali nekako mi je ovaj put drugačije. Žamor koji čujem zvuči mi tako poznato, kao da se ovi zidovi, u inat svima drugim koju su nas zaboravili, sjećaju ove generacije. Kao nametnuti domaćin izabrao sam učionicu u kojoj je bio smješten ratni IV b a sada se nalazi IV a tako da sam sretno spojio IVa i IV b 1994/1995 u jedan razred. Na tablu sam postavio sliku našeg panoa.
Nigdje nema košulje niti je bilo ko od nas bio posebno sređen, nije bilo svečanih toga ni photshopa samo 41 mladić i djevojka. Ne zadržavamo se mnogo već žurimo u restoran Memix da se proveselimo. U Restoranu je sve bilo za deset od muzike do hrane. I mi smo bili za deset!
Na kraju, muzika je odradila svoje i otišla, konobari su nas umorno i pospano gledali i čekali da i mi odemo a mi smo pričali. Bilo nam je žao otići. Noć nam je bila prekratka. Pretjerano je reći da su ljudi koji se ne vide preko 10 ili 20 godina prijatelji, ali mislim da nije pretjerano reći da se tu noć veselilo 16 bliskih ljudi i koji su prvu i posljednju minutu ispratili sretni i zadovoljni jer smo, uprkos svemu, ostali koliko toliko normalni i ipak ljudi koji prepoznaju prave osobine.
(Piše: Edin Topčić)