Političari u BiH – društvo “nepogrešivih”
Našem društvu nedostaje samokritike. Kritike imamo na pretek. Svi su nam drugi krivi, počevši od građana pa piramidalnim sustavom do vrha države.
Jedno društvo ne može naprijed ukoliko nema snage da se suoči sa vlastitim greškama.
Zašto smo se neplanski zaduživali?
Zašto nismo kupovali domaće?
Zašto smo uporno i većinom birali loše političare?
Prebacivanje odgovornosti
Naše političke elite mogle bi po istoj toj matrici i sljedećih 20 godina prebacivati odgovornost s jednih na druge, ako im to dopustimo. Oni jednostavno nemaju snage, pa ni znanja prihvatiti da su u nečemu pogriješili. Ova „vrlina“ na najbolji način manifestira retrogradne političke sisteme, u kojima je napredak samo riječ koja se koristi da bi se dobilo na vremenu, na dobijanju još jednog beskorisno protraćenog mandata.
Zar je tako teško reći „do mene je“? Kako to da smo društvo „nepogrešivih“, a došli smo u situaciju da spašavamo državu i sistem od propasti?
Samo, nisu naši politički oligarsi nimalo naivni. Samokritika može značiti gubitak privilegija i nelegalno stečene moći. Nepravednim privilegijama nije mjesto u demokratskim društvima. Nelegalno stečena moć gora je od svake krađe.
Ovo je lekcija koju svi mi, ali ponajprije oni koji nas predstavljaju u političkom smislu, trebamo početi učiti. Da, svi mi. Ali odgovornost, kao i krivnja, nije podjednako srezana „po glavi stanovnika“. Ima nas ili vas koji smo, ili ste, ipak za koplje više odgovorni.
Demokratski ustroj jedne države temelji se na tri vlasti: zakonodavnoj, izvršnoj i sudskoj. Poput tronošca – ako samo jedna od ove tri vlasti ne funkcionira, sistem ne može biti stabilan i siguran.
Zakonodavnu vlast biramo na izborima, izvršnu vlast u pravilu bira zakonodavna vlast, dok bi sudska vlast trebala biti konstanta i korektiv koji je garant i okvir potreban za nesmetano funkcioniranje prethodne dvije.
Koliko je danas Bosna i Hercegovina pravna država, ako znamo da se država kao cjelina temelji na vladavini zakona i prava, i ako znamo da funkcioniranje vlasti nadzire neovisno pravosuđe, dok se slobode građana ne mogu ograničavati izvan okvira koji su unaprijed zadani zakonima unutar ustavnog poretka i uređenih procedura?
Šta bi se desilo da je Dejtonski mirovni sporazum sa svim njegovim aneksima, od kojih je aneks 4. Ustav Bosne i Hercegovine, proveden u punom kapacitetu?
Bosna i Hercegovina bi se već ranije našla u društvu članica NATO-saveza, a zajedno sa Hrvatskom bila bi danas punopravna članica Evropske unije.
Tome bi prethodio održivi povratak izbjeglica u sve dijelove zemlje iz kojih su prognani, bila bi procesuirana većina ratnih zločinaca, građanske slobode i prava uživala bi se na cijelom teritoriju Bosne i Hercegovine bez obzira na nacionalne, rasne, vjerske i političke razlike, a desila bi se istinska ekonomska obnova i bolji standard svih građana. Država bi bila integrisana.
Jedan od načina provedbe Dejtonskog sporazuma u cjelini, pogotovo aneksa 4. i svih zakona koji su sastavni dio ustavno-pravnog okvira Bosne i Hercegovine jeste profesionalan i neovisan rad sudova i tužilaštava.
Ne bi se tada moglo desiti da bilo ko iz Banje Luke, Mostara ili Sarajeva djeluje antiustavno, udarajući na suverenitet Bosne i Hercegovine – djelovalo bi Državno tužilaštvo u cilju zaštite ustavnog poretka. Ne bi se mogle desiti privatizacijske pljačke koje su uzrok sadašnje opće moralne i ekonomske destrukcije našeg društvenog i ekonomskog opstanka. Ne bi se moglo desiti da smo prvi po korupciji, a posljednji po zapošljavanju u Evropi.
U demokratskom sistemu mada nismo svi isti, svi imamo ista prava. Ali, i obaveze. Ako ovaj princip ne funkcionira, velika je vjerovatnoća da ćemo se naći najprije u pravnoj, a onda i svakoj drugoj anarhiji. Kada strada pravda, sloboda kao temeljna odrednica građanskog društva je prva na listi za egzekuciju.
S druge strane, nema ekonomskog oporavka bez vladavine prava. Džaba nam strategije za razvoj ako nema pravne države koja će garantirati slobodu protoka ideja, roba i kapitala. Nema sreće za narode ako ih stalno neko potkrada i uvlači u sistem korupcije. Drugim riječima, nema političkog naroda koji može biti partner drugim političkim narodima u Evropi i Svijetu, ukoliko nije u stanju organizirati se u okviru vlastite države na način da preuzme odgovornost za svoje postupke, te da po principu definiranja javnog interesa u demokratskim društvima promisli put vlastitog razvoja.
Međutim, kada nam se i desi famozni „ponedjeljak“ od kojeg će profukcionirati pravna država, dobro je znati da su pokretačka snaga demokratskih sistema, ipak, snažne političke stranke.
Ko su novi predsjednici
Upravo su stranke predvodnice razvoja demokratskih procesa, neophodnih za svaku vrstu progresa sa, poželjno bi bilo, istančanim osjećajem za fokusiranje na bitno (javni interes) i uz neizostavnu dozu vizionarstva.
Da bi bile snažne, političke stranke su primorane na neprestanu provjeru i preispitivanje vlastitih kadrova, unutarstranačkih demokratskih procesa i ideoloških usmjerenja, jer kako bi drugačije ostvarile kontakt sa stvarnošću u čemu im pomaže otvorena i potpuno transparentna komunikacija, kako unutarnja, tako i vanjska.
U protivnom, stranke bi mogle postati samo interesne skupine koje se služe različitim simbolima (branding) kako bi zavarale javnost i građane od čijeg (izbornog) stava zavise.
Imamo li takve stranke u Bosni i Hercegovini?
U tom kontekstu i pogotovo u aktuelnom trenutku uopće nije zanemarivo ko će biti novi predsjednici, recimo najveće bosanskohercegovačke stranke SDA, pa stranke izborne pobjednice iz 2010. godine SDP-a, ali i stranke SNSD, te HDZ-a?
Da li će ove četiri najveće bosanskohercegovačke stranke i kada dobiti nove predsjednike i nova rukovodstva koja će reformirati vlastite redove i djelovanje?
Političke stranke i njihove vođe, kao i način na koji funkcioniraju, razvijaju se ili stagniraju i kao takve su isuviše bitan stub demokratije da bi ostale po strani interesa javnosti. U Bosni i Hercegovini ovo pitanje gotovo da je tabu.
Ideje i ljudi
Bosni i Hercegovini su potrebne ideje i ljudi, cijeli niz novih mladih, ali i iskusnih, uspješnih i sposobnih, koji će biti u stanju ponuditi novi kvalitet u politici sa modernim, kreativnim i integrativnim shvatanjima prostora i vremena u kojem se nalazimo, nasuprot svemu što je anahrono, bezidejno i segregacijsko. Iz dosadašnjeg iskustva jedne mlade demokratije koju proživljavamo u Bosni i Hercegovini, jasno je da je najmanje nesuglasica i najviše politike u korist građana upravo na lokalnoj razini. Stranke vode više brige o tome koga će kandidirati, jer na lokalnom nivou svako svakog zna i nema „popravnog“. Stvari se komplikuju čim se ulog utjecaja i moći uvećava, a transparentnost koja je prirodna i komšijska stvar (naša i teorija i praksa dvosmjerne komunikacije) biva zamijenjena prekidom smislenih odnosa s javnošću ili spinovanjima zarad interesa “više politike”.
Vjerovatnoća da će postojeća stranačka rukovodstva unijeti novine u rad svojih stranaka sa potrebom jačanja demokratskih procesa unutar vlastitih redova prilično je mala. Jer, iz vlastite kože teško da se može, a i građane, tj. birače, kako vrijeme odmiče pamćenje sve bolje služi.
Stavovi izraženi u ovom tekstu au autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku portala Bug.ba.
Adis Hasaković