(O)smijeh na putu- Emina Basara
Januar. Moj devetnaesti januar. Ko bi rekao. Previše je djetinjastih misli i želja još u mojoj glavi da bih u brojanju godina došla do broja devetnaest … ali eto. Ne žalim se.
Petak. Na izmaku sam snage. Možda čak već odavno, ali sada počinjem osjećati umor i na leđima. Sve obaveze koje se drugome nalaze u glavi meni padnu na leđa i onda se vučem poput puža. Kućicu mi grade valjda te obaveze, brige..
Još malo. Govorim sebi. Znam da sunce izlazi svako jutro, ali svanut će. Neka još malo.
Uvijek čekam to još malo i već počinjem da se brinem jesam li upala u to beznađe nestrpljivog iščekivanja stvari koje trebaju doći, samo ih ovaj čovjek goni, traži, a zna da preko reda ne može.
Tome su nas bar naučili dugi redovi u bankama, elektroprivredi i sl.
Prolazim već odavno poznatom ulicom. Još park, jedan pješački i onda samo pravo … nemam još puno.
I onaj otopljeni snijeg sada je led po kojem se kližem htjela to ili ne.
Podsjeća me na život. Tačnije na sve što proživiš. Kad tad, pod utjecajem nekog sunca, sve se stopi u uspomene koje ti i ono malo čemernog života čine nesigurnim i opasnim.
Bijelo, sivo, neki krajevi su čak crni … nije ni to malo snijega što nas je posjetilo zaslužilo da dobije takvu boju.
Nejse..
Prođoh park. Preda mnom je sada samo uska ulica duga dvjesto metara. Sa desne strane je ograda, sa lijeve svako pet metara drvo, osušeno, samo, usamljeno.
Nije sve što je samo usamljeno niti je sve što je usamljeno samo.
Da znate.
Teškim hodom u toj monotonosti i nerazličitosti dođoh do lista. Pred mojim čizmicama stajao je list(ić). Smeđ. Jarko smeđe boje.
Znam, ništa posebno. Ima ih još na stotine, ali šta ćete, mene privukao ovaj.
Primjećujem da ljudi koji prolaze kraj mene ili čak i oni koji u autu sjede čekajući zeleno na semaforu sa čuđenjem gledaju u djevojku, u crvenom kaputu, kako stoji nad običnim osušenim listom.
Jedna me nana čak mrko pogledala i vjerujem da je već tad po ko zna koji put pomislila kako od nas mladih nema ništa.
Podigoh list i pomaknuh se u stranu. List bez ikakvih ucrtanih linija. Ostario je vidi se, ali opet ne toliko da ne može ispružiti svoje dvije ruke i tako ostaviti dovoljno prostora da napišem nešto na njega.
Petak je rekoh, pa imam i markere. Inače ih ne nosim na fakultet. Petkom eto moram. Začas nešto ispisah i radeći to primjetih da me ljudi iz autobusa čudno gledaju.
Ne obazirem se. Još mi je zasvirala najdraža pjesma sa plejliste. Lijepo mi je.
U susret mi prilazi, po svemu sudeći, nana i njena malena unuka( otprilike 6-7 godina) koja je toliko ljuta da je pitanje momenta kada će zaplakati.
Neću vam pričati koliko suze ( djeteta ) utječu na mene.
Vadim slušalice i prelazim u položaj čučnja kako bih mogla biti u visini djevojčice i lijepo joj se obratiti.
Kolegica sa fakulteta mi je na odlasku dala i jednu malenu čokoladicu što najljepše ide uz kafu.
Moja kafa je sada postala nebitna, jer mi u susret ide malena djevojčica suznih očiju. Nema potrebe da nešto mnogo govorim niti da se predstavljam.
Saginjem se, smiješim i dajem čokoladicu i list. Nana je bila malo skeptična, jer ko bi se obraćao djetetu tek tako, ali shvatila je.
Već dok sam se ustala i napravila korak, okrenula sam se tek toliko da vidim osmijeh na licu malene djevojčice koja je kroz smijeh uzvikivala:
– Nano, vidi osmijeeeh !!
***
Nije ni ovaj ( moj devetnaesti ) januar tako loš.
Iskreno se nadam da je djevojčica pojela čokoladicu isto onako kao što bih ja, mada mislim da je ona to iskreno, ne skrivajući ništa.
Voljela sam da su nas u školi učili odrastanju.
Nikako mi se ne nije dopadala ta zahtjevnost da odjednom znamo sve, a ne pitamo previše. Pa pobogu, što više znaš to manje vjeruješ pa onda imaš još više pitanja.
Cilj je zapravo pod ovim izboranim, umornim tijelom odraslog čovjeka njegovati neiskvareno dijete koje je još jučer bezuvjetno voljelo sve što mu se pruži u rukice.
Autor: Emina Basara