Ono što (p)okreće srca: Priča/metafora o tri Putnika
Odučila tri čovjeka krenuti na Put. Kao cilj sebi zadaše dug put koji vodi do Cara i Njegovog Dvora. Pripremili su novac i darove za Svoga Cara i zatim hrabro zakoračiše prvim korakom koji vodi ka Njemu.
Nakon 23 godine putovanja pokucaše na kapiju Dvora i uzviknuše:
“Mi smo dva od tri čovjeka što su krenula na Put!”
“Gdje vam je treći?” upitaše stažari.
“Treći je ostao negdje ne putu. Nije mogao odoljeti blagodatima i ljepotama tog puta pa je zastao na jednoj Stanici, sa blago pomućenim izrazom sreće na licu.” izdeklamovaše putnici.
“On će dobiti ono što traži, iako je ono što mnogo vrijedi mijenjao za ono što malo vrijedi!” ponovo povikaše stražari i otvoriše kapije Dvora.
U dvoru, dočeka ih delegacija!
Stajali su tako putnici pogleda oborenih, a njihova odjeća i njihova tijela su bila puna tragova puta. Carski i dvorski velikodostojnici pomno su ih promatrali, a dvorjani i sluge su pripremali sofre i divane. Upitaše onog putnika na čijem licu su bili vidljivi tragovi puta:
“Reci nam nešto više o tvome putu!”- upita veliki Vezir.
“Stanice su bile lijepe i pune ugoda, samo, veliku poteškoću mi je pričinio put. Stalno sam strahovao od razbojnika i lupeža, da sam bio sam sigurno bih pokleknuo i vratio se tamo odakle sam i krenuo. Nisam jednu noć probdjeo iz straha, čak i dok sam noćio u Stanicama misao o opasnostima koje bi nas mogle zadesiti na putu nisu mi dale spavati. Ali Hvala našem Presvijetlo me Caru stigli smo sretno do kraja!”
“A šta si pripremio za Cara!”- opet odsiječe Vezir.
Čovjek se zacrveni i promuca: ” Pripremio sam mnoge darove i mnoga svoja htijenja, ali put je bio zaista težak i dug pa sam sve potrošio. došao sam pred Cara praznih šaka…”
“Pa kako ćeš, čovječe, takav pred našeg Cara? On, istina, jeste Ljepota, ali je u Njegovoj Ljepoti sadržana Strahota… Ja ne znam kako će te Car primiti, ali evo ovdje su ti Sofre Njegova Veličanstva. Pa ti biraj, sve ti stoji na raspolaganju što je u ovom Dvoru,… a možeš i pred Cara.”
Čovjek, je samo šutio, očito zbunjen, nije znao šta da kaže. Bio je gladan i iznuren… Njegovo čelo i srce bili su obuzeti glađu “Ja bih Sofre, ako Naš Car dozvoli?”- kako reče, tako se dvorjani, sluge i služavke uz povike veselja okupiše oko čovjeka i odvedoše ga u njegove odaje.
“A ti?”- nastavi vezir, sada od srtrogoće crnih obrva, ” Šta si ti pripremio svome Caru?” upita drugog čovjeka putnika, koji na svome licu nije imao tragova puta. lice koje mu je bilo čisto, svijetlo i svježe.
“Oh Veliki vezire”- ” put je bio dug i trebalo je mnogo htijenja i strpljenja da se dođe, ali misao o susretu sa Carem”, a tu se lice putnika još više ozari,- “ ništila je svaki moj strah i davala mi snage da istrajem na putu, a darove koje sam pripremio Njemu, a koje ne bih stekao bez Milosti Našega Cara, na ovome putu podijelio sam drugima, a u Ime Cara jer, opet velim, mi smo Carevi i sve je Njegovo, a mi to samo koristimo. Tako, pred cara ne nosim ništa svoje, osim osmijeha i zahvalnosti ljudi Našemu Caru kada sam im dao ono što sam namijenio Njemu.”
Vezir se nasmiješi i zažubori milostivim glasom: “Car te Selami i poručuje ti da su tvoji darovi došli do Njega i da jedva čeka susret sa tobom… Dakako, Sofre su i tebi na raspolaganju.”
“O Vezire, kada pomislim na susret sa Carem ja ne osjećam ni gladi ni žeđi niti mi je čelo ubuzeto ovozemaljskim i onosvjetskim uživanjima ili brigama. U mom Srcu i mome umu ima samo jedna žeđ i samo jedna glad a to je susret sa mojim Gospodarem.
Putnik kada ugleda nosiljku(a o ljepoti te nosiljke ne pitaj) koja mu je pripremljena vrisnu i zaplaka od radosti, a Dvor je odjekivao od riječi koje spominju našega Cara…
Svako neka shvati prema sebi, a mene neka ne kudi.
(Autor: Edin Topčić)
Sva prava pridržana, ne može se objavljivati bez saglasnosti autora.