Ono što (p)okreće srca: Iz milosti Našeg Gospodara
Vi ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas…
A Allah zna, a vi ne znate.
(Bekare 216)
Bismillahi ve tevekkeltu ala-Allah!
S imenom Allah i oslanjam se na Allaha!
Kako sam naučio ovu dovu neprestano je ponavljam.
Kada izlazim iz kuće. Kada ulazim u nju, kada hoću jesti, kada bilo šta započinjem, ali ipak, nekako mi se čini da je najviše učim kada u autu okrenem ključ i zaputim se na posao, ili dalje…
Nekako odmah zatim sjetim se slučaja imama Džafera i njegove šutnje poslije molitve. Kasnije se okrenuo učenicima i rekao im: «Nisam prestao ponavljati taj ajet (koji je proučio op. a.), dok ga nisam čuo od istog onoga koji ga je izgovarao za Poslanika a.s.!», a odmah zatim moje misli me ponesu Ajetul kursijji i riječima Poslanika a.s. da je u tom ajetu skriveno najljepše Allahovo ime s kojim, kad se doziva, On se odaziva.
A onda se zapitam gdje toliko griješimo. Ajetul kursijju izgovaramo, ali tog Uzvišenog Isma ne pronalazimo?
Zatim pomislim da je Hakk ponavljanja zapravo traženje i zadobijanje.
Sve što činimo, svi ibadeti, zikrovi, hajrovi… potrebni su nam zato da bismo uspostavili i sačuvali vezu sa Njim i kako bismo, Inšallah, nekad zadobili vezivanje srca za Allaha, a tijela za dunjaluk. Ponavljanje čini da utabane staze ne postanu zaboravljene i zarasle!
I tako!… Prije mnogo godina, nosila je mene i moju porodicu Opel Corsa od hiljadu kubika. Od Bugojna do Kaknja leti kao razigrana mala ptičica.
Samo prozor me dijeli od hala proljeća. Sve je nekako ustreptalo i razigrano. Veliki je ajet moći vidjeti kako se uspavana priroda ovako žestoko budi i kako u tim prizorima nudi sliku dženneta. Mnogi ljudi danas gledaju, ali ne vide.
Mali Rizvan spava. Kao i kod većine beba, lagano drmusanje auta na njega djeluje kao omamljujuće sredstvo za uspavljivanje. Ali mislim da njega ova ustreptala priroda toliko ne impresionira. Da može govoriti pričao bi nam o ljepšim stvarima- pa zar ne kažu za njih da su džennetske ptice!? Šta li je to što je toj ptici još uvijek zastalo u njenom oku?…
Kada se počnem spuštati sa Komara uvijek mi zastane dah kod onih nadvožnjaka. Ista je to šuma i ljeti i zimi, i na proljeće i s jeseni, ali svaki put ona je drugačija. S jeseni je obojena nijansama vatre- ona je tada zapravo kao žar koji svojim rumenilom govori da će se uskoro ugasnuti. Kad je prekrije snijeg, gora je sva u sivo bijelim vertikalama. A na proljeće sliku golih stabala i žutosmeđeg ćilima od lišća oplemenjuje blago zelenilo tek oživjelih pupoljaka. U ovoj slici prepoznajem vezove sufija koji ćilimima koje tkaju nude slike edenskih bašči.
Na putu, hvala Bogu, nema većih poteškoća. Brže nego obično stižem do Travnika. Bebač spava, rezervoar je skoro pa pun, a sve je okupano suncem.
Jedan od najljepših ulaza u neki grad je svakako onaj kad se ulazi u Travnik sa istoka. U tom trenu čovjek vidi Travnik u svoj svojoj ljepoti. Bijele vitke nišane šehida smjenjuju još vitikije munare bezbrojnih džamija. Prvak im je munara sa tvrđave, a odmah zatim slijede je druge munare, a napokon, kad se uđe u Travnik, selami te Sulejmanija džamija sa svojim cvjetnim motivima.
Žao mi je što ću propustiti ovaj prizor jer u Travnik ulazim sa Kalibunara koji ipak ne nudi ni približno tako lijep prizor. Ostavljamo Travnik i Šarenu džamiju za leđima. Već se malo sekiram jer je na ovoj dionici koja slijedi uvijek velika gužva. Put od Travnika do raskrsnice za Busovaču veoma je spor i naporan.
Sa lijeve strane ceste nalazi se turbe Ibrahim-dede, vojnika Fatihovog.
Srednjobosanski kanton zasijan je turbetima evlija. Prusac, Fojnica, Donji Vakuf, Jajce, Travnik…. Ibrahim-dede, Ajvaz-dede, Ilhamija, Torlak Alija, znani i neznani šehidi… Oni su tu iz Milosti našeg Gospodara.
Oduzimam gas kako bih Ibrahim-dedi poklonio Fatihu i učinio dovu Allahu da mi put prođe s hajrom. Već zamišljam kako se abdestim vodom sa česme, kako mi na dlanove padaju kapljice sa lica, kako te iste kapljice vraćam licu kada rukama potarem lice, ali…
Samo što sam oduzeo gas i auto još nije ni stalo, a već se ugasilo. Izlazim i auta i pretrčavam na drugu stranu ceste do turbeta. Uzimam abdest i poklanjam Fatihu ovom velikanu, ali sve mi je nekako zamućeno mišlju šta mi je to sa autom. Da li je u pitanju nešto ozbiljno ili je u pitanju samo naglo oduzimanje gasa pa se, eto, ugasio.
Mislim se u sebi šta ću ako ne htjedne upaliti, šta ako se mali Rizvan probudi, šta ako mi niko ne htjedne stati i pomoći, šta ako neka budala ovo, šta ako ono…
Potirem lice moleći Boga da mi podari ono što je za mene i moju porodicu najbolje, moleći Ga da mi podari hajr sa ovim putovanjem…
Vraćam se u auto, i sve je na prvi pogled u redu. Beba spava i nema auta iza mene. Okrećem ključ i… Ništa. Vergla, ali ne pali. Malo sačekam i probam opet. Opet ništa! Još mi samo treba da istrošim akumulator pa i taj belaj!
Desilo mi se jednom nešto slično, samo što je tada bio majstor kraj mene, zapravo, ja sam bio kraj majstora. Kratko mi je rekao « podigni haubu!» odvrnu kapicu, malo «čačnu» nešto šrafcigerom pa mi reče « Haj’ sad upali!» i ja okrenuh ključ i upalih.
Odlučih da i ja pokušam isto. Podignuh haubu, uzeh šarafciger, odvrnuh tu dotičnu kapicu, čačnuh ja i malo više nego što je on. Vratih se nazad u auto i ovoga puta smrljavih Bismillu. Okrenuh ključ i… opet ništa!
Šta ću sad!? Razmišljam u sebi. Pomislih da je najbolje da nekog zaustavim.
Naravno, zeman je nastao takav da su ljudi nepovjerljivi jedni prema drugim. Danas često oni koji izgledaju da im treba pomoć zapravo su zulumćari, koji podvaljuju i kradu. Niko neće da mi stane… Ono što vidim je pogled koji se pravi da me ne vidi i vjetar na mom licu koji podižu automobili…
Bebica se još nije probudila, a moja žena ima na svome licu brigu. Vidio sam da od mene i mojih kvazi-majstorluka nema ništa ostaje mi da čekam i da se prepustim Allahu…
Stojim kraj auta i lagano, nakon istigfara, počeh učiti suru Kul-hu vallahu!
U ovim mislima zeteče me iz suprotnog smjera metalik sivi meredes-terenac. Lagano presječe punu liniju i parkira se kod mene. Zatamnjeno staklo se spusti i lice me poselami.
« Gdje je zapelo? treba li pomoć?»
« Neće da pali!» rekoh mu češući se po glavi.
« Hajd’ zaverglaj pa da vidimo šta mu je!» dočeka me čovjek izlazeći iz auta.
Nakon što sam okrenuo ključ, reče mi da ga je potrebno restartovati, a ja ga upitah kako ćemo ga restartovati bez kompjutera.
« Isto onako kako je restartujem ovog mog merdžu!»
Čovjek priđe, reče mi da se zove Naser, aukumulatoru i kliještima odvrnu kleme i skinu ih.
U trenu pomislih kako mu baš ime stoji jer Naser znači pomagač.
«Eh, sad ćemo malo sačekati da zaboravi sve!»
Pogleda me još jednom, osmjehnu se i pođe recitovati «Amentu billahi» objašnjavjaući ukratko svaki šart i na kraju mi reče da je Poslanik a.s. rekao da je «Iman je priznanje jezikom, potvrda srcem i djelovanje udovima!…» Naser se osmjehnu i reče «Hajd’ sad probaj upalit’!… Bismillah!»
I Hvala Bogu, Corsin motor se napokon zavrti.
Upitah ga jesam li mu šta dužan, a on mi reče da kada se čovjek ogrne odjećom takvaluka i prestane trčati za dunjalukom, dunjaluk počne trčati za njim. Pokazujući na mercedes, reče mi da dunjaluka ima više nego dovoljno i da je on muhtać samo za dovu.
Poželjeh mu «Kevser» i sjedoh u auto… Osjećao sam se nekako rasterećen, ali glave pune misli. Nisam više primjećivao ustreptalu prirodu niti me je brinula gužva u koju sam upao, čak se nisam ni brinuo hoće li se motorić od hiljadu kubika opet ugasiti.
Upitao sam se da li pravi razlog gašenja moga motora leži u tome da mi je trebao neko da me podsjeti na imanske šarte koje sam maloprije čuo. Dobro, činjenica je da se motor ugasio, ali činjenica je da je od baš svih ljudi stao Naser( i da se baš zove Naser) i da mi je od svih riječi uputio baš ove riječi…
Razmišljam o dovi koju najčešće učim.
Ponavljanje čuva vezu jer je ono podsjećanje, ali uhvatio sam se da sam tu dovu izgovarao više jezikom, kao predostrožnost da mi se šta loše ne desi, a zapravo predostožnost su trebala biti moja djela, a oslanjanje na Allaha najvažnije.
Nekako sam pobrkao prioritete…
Od tada nastojim tu dovu učiti podjednako srcem i jezikom. Prije sam palio auto istovremeno izgovarajući tu dovu, a sad zastanem i pokušam da izbiršem sva svoja djela i htijenja jer su ona slaba kao paukova kuća.
Na kraju sam se i nasmiješio jer sam shvatio da mi je sa onim kvarom Bog podario hajr i da je ovo što mi se desilo zaista najbolje za mene i moju porodicu u tom trenutku. Dobio sam hediju i sa spoznajom da puko refleksno ponavljanje forme zamagljuje i odmiče suštinu.
Ne znam koji je velikan u pitanju, ali on jednom reče da bi mi, ljudi, morali tražiti istigfar radi načina na koji činimo istigfar!…
Nakon dva- tri dana pokazalo se da je kvar ozbiljan i da autu treba popravak, ali to nije na krajau krajeva ni važno.
Važno je da sam naučio lekciju. Važno je i to da danas često učim tu dovu, samo što sada svaki put razmišljam o Njemu i takvaluku. Hvala Allahu Gospodaru svjetova!
Jedna pjesma kaže da se svaka priča mora ispričati dvaput. Prvi put ovo sam pričao jednom dedi. On me je kao pravi mumin saslušao bez prekidanja i preporučio mi je da tu dovu upotpunim sa riječima za koje je Poslanik a.s. rekao da su iz Riznice ispod Arša.
Sada je moja dova upotpunjena!
Bismillahi ve tevekkeltu ala Allah! Ve la Havle ve la kuvvete ila billah!
(Autor: Edin Topčić)
Sva prava pridržana, ne može se objavljivati bez saglasnosti autora.