Obrad Kisić: PRIČA O PORIČNICI
Piše: Obrad Kisić
Nedavno sam, vraćajući se iz Čipuljića, odlučio da do grada stignem putem koji vodi kraj mjesta na kojem se decenijama nalazila poznata bugojanska Ciglana, prostor koji sada pripada jednom trgovačkom centru. Na početku ovog puta nalazi se most na rijeci Poričnici, na kojem sam zastao i odmah doživio neugodno iznenađenje. Protok vode na ovom dijelu je znatno otežan, jer je korito zatrpano velikim količinama plastične ambalaže. Kasnije sam saznao da ni u daljem toku rijeke situacija nije mnogo bolja.
Posmatrajući rijeku koja se na putu prema Vrbasu bori sa plastikom i smećem koje su bacili nesavjesni građani, prisjetio sam se šezdesetih, pa i početka sedamdesetih godina minulog stoljeća. Bilo je to vrijeme kada smo mi Bugojanci bili ponosni i sretni što u gradu imamo jednu tako lijepu rijeku kao što je Poričnica.
Na nekoliko mjesta, od Čipuljića, preko Kolonije, pa dalje, u ljetnim mjesecima bila su napravljena kupališta koja su Bugojanci u velikom broju posjećivali. Za mnoge porodice to bi znalo predstavljati i svojevrsne pripreme pred odlazak na more.
O druženju uz Poričnicu, pravljenju brana, postavljanjem kamenja, kako bi se na nekim njenim dijelovima podigao nivo vode i prilagodio kupačima, te o drugim sadržajima koja su obilježila ljeta prije pola stoljeća i više, često razgovaram sa nekim našim sugrađanima.
Naravno, svi sa sjetom pričaju o tim danima, ali i naglašavaju kako je rijeka bila izuzetno čista, bogata ribom i rakovima.
Jedan od sagovornika mi je nedavno pričao kako je sredinom šezdesetih godina, kao student, u Poričnici, ali i još nekim bugojanskim rijekama, lovio rakove, koji bi se vozom, u posebnim u kutijama od po 100 komada, transportovali u slovenački grad Jesenice.
Posao kojim su Slovenci nastojali obogatiti svoje vodotoke, odvijao se pod nadzorom Sportsko-ribolovnog društva „Bugojno“. U njega su uglavnom bili uključeni studenti, koji bi tako zarađivali džeparac.
Nedavno sam, prelistavajući neke stare zapise o Bugojnu, naišao na podatak da se posao sa Slovencima, vezan za transport rakova, odvijao i prije više od 100 godina. Ribarskom udruženju iz Ljubljane, kako je precizirano u informaciji, u ljeto 1905. i 1906. godine, isporučeno je po 5.000 rasplodnih rakova ulovljenih u Vrbasu koji su i tada dostavljeni željeznicom.
Na Poričnici su se nekada nalazili i mlinovi u kojima bi se mljela pšenica i druge žitarice. Tako stariji Bugojanci i danas spominju mlin Saliha Duvnjaka, Šečića i Hadžialića mlin.
Osamdesetih godina prošlog stoljeća ni Poričnica, kao i još neke rijeke u našoj općini, nije mogla odoljeti industrijskim zagađivačima. Ispuštanje hemikalija iz pogona „Slavka Rodića“ i Tvornice biro mašina, uticalo je na biljni i životinjski svijet u donjem dijelu vodotoka.
Danas, kada Poričnicu više ne zagađuju industrijski pogoni, suočeni smo sa drugim načinom njenog onečišćenja, bacanjem sve većih količina plastičnog, ali i drugog otpada.
Na ovaj problem već ranije su upozoravala ovdašnja udruženja koja se bave ekologijom. Apelovala su na savjest građana, kao i lokalnu vlast, da se nešto učini na zaštiti rijeka, ali od svega toga ništa nije urađeno.
Kroz ovaj tekst, kojim sam pokušao oživiti sjećanja na Poričnicu iz nekog drugog vremena, želio sam još jednom podsjetiti nadležne kako je već davno bilo vrijeme da se preduzmu konkretni koraci i bugojanskim rijekama počne vraćati nekadašnji sjaj.
Poričnica, kao jedna od četiri lijeve pritoke Vrbasa, na području bugojanske općine, izvire na nadmorskoj visini od 1074 metra, ispod planine Stožer.
Malo niže prima Nikolin potok. Duga je oko 15 kilometara i u svom gornjem toku, do naselja Poriče, ima karakteristike planinske rijeke.
Preduzeće „Slavko Rodić“ je još 1955. godine, u dijelu rijeke, koja je proticala u njegovoj neposrednoj blizini, izvršilo kaptažu i dobilo vlastiti vodovod.
Prema arheološkim istraživanjima iz antičkog perioda, pominje se kako su u Vrbasu i nekim njegovim pritokama, među kojima i Poričnici, vršena ispiranja pijeska u potrazi za zlatom.
Obrad Kisić