Obrad Kisić: PRIČA O BUGOJANSKIM VODOVODIMA

Početkom 50-ih godina prošlog stoljeća, prije svega zahvaljujući preduzeću „Slavko Rodić“, počinje i ubrzani razvoj grada, koji se odvijao krupnim koracima. Od Kolonije prema gradskom središtu počela su nicati nova naselja sa stambenim blokovima što je Bugojnu, iz tog vremena, dalo posebnu dimenziju.

Sve ovo pratila je i izgradnja infrastrukturne mreže kao sastavni dio urbanizacije grada. Realizacija ovih projekata često bi se znala proširiti i na prigradska, ali i neka seoska područja.

Jedan od prioritetnijih zadataka tih godina bila je izgradnja vodovodne mreže koja bi snabdijevala šire područje bugojanske općine. Ovom poslu pristupilo se ozbiljno i studiozno. Nakon obilaska terena i detaljnih analiza odlučeno je da se vodovod izgradi u slivnom području rijeke Vitine, poznate kao Rostovka, na lokalitetu Resnik, u blizini sela Bristovi.

Radovi su krenuli u proljeće 1954. godine i već početkom jeseni bili su privedeni kraju. Iz općinske kase osigurana su sredstva za nabavku materijala, dok su radovi, najvećim dijelom, izvedeni kroz dobrovoljni rad lokalnog stanovništva, koje se u velikom broju uključilo u ove poslove. Radne organizacije i ustanove imale su puno razumijevanje, znajući važnost projekta, pa su svojim radnicima omogućili da učestvuju u izgradnji vodovoda „Resnik“. Značajan doprinos dali su i studenti i srednjoškolci koji su radili sa veliki elanom. Bile su to godine kada su širom zemlje organizovane radne akcije na različitim nivoima, od lokalnog do državnog, koje su bile popularne među omladinom.

Novoizgrađeni vodovod, prvi pravi vodovod na području naše općine, riješio je dugogodišnji problem vodosnabdijevanja gradskih, ali i većine drugih naselja. Ovakvo stanje trajalo je dvije decenije, sve do sredine sedamdesetih godina. Tada se već počelo osjećati problem sa snabdijevanjem pitkom vodom. U tom periodu Bugojno je sve više ekonomski jačalo što je dovelo do izgradnje novih proizvodnih pogona i naselja, te porasta broja stanovnika.

Kada je 1974. godine stigao na čelo Općine, Stjepan Domaćinović Kokan, po općim ocjenama njen najuspješniji čelnik kao jedan od prioritetih zadataka odredio je izgradnju novog vodovoda. Kao najbolje rješenje odabran je izvor rijeke Kruščice, u mjestu Krupa, općina Gornji Vakuf. Prema procjenama stručnjaka, vodovod u dužini od 19 km, za šire područje bugojanske općine bi bio dugoročno rješenje.

Općina je za izgradnju vodovoda, ali i realizaciju još nekih projekata, u maju 1975. godine raspisala referendum o mjesnom samodoprinosu, u iznosu od 5% na neto plaću. Većina Bugojanaca je podržala uvođenje samodoprinosa, čime je projekat izgradnje vodovoda „Kruščica“ dobio „zeleno svjetlo“.

Međutim, Općinsko vijeće Gornji Vakuf nije dalo saglasnost da se na njihovom području gradi vodovod za susjednu općinu. Pregovori između dvije strane trajali su nekoliko mjeseci, ali nisu urodili plodom.

Na kraju se u razgovore uključio Branko Mikulić, jedan od vodećih političara tadašnje države, rođeni Gornjevakufljanin, koji je dao značajan doprinos razvoju gornjevrbaske regije. Ubrzo je postignut dogovor i izgradnja vodovoda je odmah krenula. Već sredinom 1978. godine Bugojancima su počele stizati prve litre vode sa izvora Kruščice.

Iz tog vremena i sada je aktuelna priča da je Općina Bugojno za vodovod „Kruščica“ komšijama u Gornjem Vakufu ustupila Rudnik uglja „Gračanica“, koji se najvećim dijelom nalazi na njenom području, a pripadao joj je i administrativno.

Sve je urađeno u okviru programa pomoći nerazvijenim općinama u Bosni i Hercegovini. Ova priča nikada nije zvanično potvrđena od učesnika u pregovorima delegacija bugojanske i gornjevakufske općine, ali ni demantovana.

Zanimljivo je da je Općina Bugojno još 1935. godine sa izvora rijeke Okašnice u blizini naselja Vrpeć izvšrila njegovu kaptažu. Vodovodne cijevi su postavljene do Vatrogasnog doma dok je pomoćni rezervoar bio izgrađen na Obješenici.

Već tada je Bugojno, kao jedan od rijetkih gradova u Bosni i Hercegovini, trebalo dobiti vlastiti vodovod, ali pumpe za distribuciju vode nikada nisu nabavljene, iako su u općinskoj kasi bila osigurana za ove namjene. Ostalo je nepoznato zašto ova investicija nije provedena do kraja, pa su Bugojanci za pitku vodu i dalje koristili dvorišne pumpe i bunare.

Ipak, nakon Drugog svjetskog rata aktivirana je vodovodna mreža iz 1935. godine. Voda je počela stizati sa izvora Šečića bare koji se nalazio nedaleko od izvora Okašnice. Ovaj vodovod je mogao zadovoljiti potrebe gradskog područja i bio je u funkciji sve do izgradnje „Resnika“.

Zanimljivo je kako je svoj vodovod imalo i preduzeće „Slavko Rodić“ koje je 1955. godine izvršilo kaptažu rijeke Poričnice koja je proticala u njegovoj neposrednoj blizini.

Bugojanci i danas dobijaju vodu sa izvora „Kruščica“ izgrađenog prije više od četiri decenije. Vodovod „Resnik“ nije ugašen i nastavio je i dalje opskrbljivati naselja na desnoj strani obale rijeke Vrbas.

Da bi priča o bugojanskim vodovodima bila upotpunjena mora se spomenuti i izvor „Studenac“, nedaleko od Vatrogasnog doma koji je stavljen u funkciju prije više od 100 godina, u vrijeme Autrougarske monarhije. „Studenac“ je imao posebnu ulogu u vrijeme redukcija i nestašice vode, te u ratnim vremenima. Uostalom, to se potvrdilo i u posljednjem ratu kada su na njegov izvor po vodu dolazili i stanovnici nekih udaljenijih bugojanskih naselja.

Postoji priča da „Studenac“ za sve ove godine nikada nije presušio, pa kao takav bio je posebno obilježje ovog dijela grada.

Nažalost, minulog proljeća i to se dogodilo. „Studenac“, koji je mnogo toga preživio, pod nerazjašnjenim okolnostima ostao je bez vode. Većina Bugojanaca bila je zatečena ovim događajem. Mnogi građani, pa i neka udruženja koja se bave ekologijom pokušala su saznati kako je izvor odjednom presušio. Pravi razlog još ne mogu dokučiti, iako kruže neke nezvanične priče. Po ovom pitanju nije se oglasila ni lokalna vlast, iako građani očekuju da im nadležni organi objasne zašto na „Studencu“ nema više vode.

Obrad Kisić