Obrad Kisić: HENDEK KAO DIO „ISKRINE“ HISTORIJE
Prvi dani juna su mi i ove godine, kako to biva već dugi niz godina, vratili sjećanja na junske dane 1984. godine. Bilo je to vrijeme kada su Bugojno, ali i cijela vrbaska dolina bili u posebnom zanosu. Na svakom koraku slavio se najveći uspjeh u historiji bugojanskog sporta- plasman nogometaša „Iskre“ u Prvu ligu SFRJ.
Tih dana, kao na filmskoj traci, događaji su se smjenjivali jedan za drugim. Ipak, jedan od njih mi je ostao posebno upečatljiv. Bio je to oproštaj od stadiona na Hendeku, gdje su nogometaši „Iskre“ 10. juna 1984. godine, odigrali posljednju zvaničnu utakmicu.
Domaćin, koji je još ranije vizirao prvoligaški pasoš, protiv „Sloge“ iz Doboja zabilježio je rutinsku pobjedu (3:1). Nakon što su svoje ljubimce dugotrajnim aplauzom ispratili u svlačionicu, zadovoljni još jednim njihovim trijumfom, preko 4000 Iskrinih navijača nije odmah napustilo stadion na Hendeku. Ostali su još neko vrijeme, a onda su laganim koracima, sa sjetom i bez mnogo priče počeli napuštati drvene tribine. Bio je to rastanak sa stadionom na kojem je Iskra igrala punih 38 godina i ispisala najljepše stranice svoje historije. Kako je svaki rastanak tužan na svoj način, ni ovaj nije mogao biti drugačiji, iako su se na Jakliću nalazile građevinske mašine spremne da već sljedećeg dana krenu u izgradnju novog i modernijeg stadiona.
Prvu utakmicu na Hendeku odigrao je još davne 1933. godine tadašnji Nogometni klub „Sloga“ Bugojno. Igralište je brzo postalo mjesto na kojem su se okupljali bugojanski sportisti. Naravno, nogomet je bio u prvom planu, ali su se upražnjavale i druge aktivnosti, poput pojedinih atletskih i gimnastičkih disciplina, uglavnom u organizaciji školskih društava.
Malo je poznat podatak da je 1937. godine na stadionu na Hendek, iza gola na istočnoj strani, napravljeno tenisko igralište, čiju su izgradnju finansirali imućniji Bugojanci. Kako su mi pričali neki od stanovnika Hendeka, u to vrijeme dječaci koji su sakupljali loptice, veliki broj rekreativaca je igrao tenis. Bilo bi to najčešće nedjeljom, kada bi igra počinjala u ranim jutarnjim satima, i završavala bi tek sa prvim sumrakom.
Nakon osnivanja 1946. godine Nogometni klub „Iskra“, koji je prvu godine nosio ime „Jedinstvo“, brzo je svoje aktivnosti prebacio na stadion na Hendeku na kojem su vremenom stvarani sve bolji uvjeti. Početkom 1960. godine izgrađena je natkrivena drvena tribina sa oko 300 sjedećih mjesta. Na stadionu sa novoizgrađenom tribinom među prvima je odigrana prijateljska utakmica između „Iskre“ i „Sarajeva“ u maju te godine. Sarajlije su slavile ubjedljivu pobjedu od 8:0, a na fotografiji, koja je prilog ovog teksta, vide se akteri meča uoči njegovog početka. Pod teretom velikog snježnog pokrivača, tribina je srušena u decembru 1969. godine. Tri godine kasnije kada je Iskra postala drugoligaš izgrađena je nova drvena tribina, ubrzo i pomoćno igralište, te postavljen ručni semafor. Klupska zgrada, u to vrijeme sa funkcionalnim svlačionicama, službenim prostorijama i stanom za oružara koja se i sada nalazi na Hendeku, izgrađena je 1965. godine.
U periodu od 1975. do 1977. godine postojao je plan izgradnje novog stadiona na Hendeku, jer postojeći, kako tada tako ni danas, nije u potpunosti zadovoljavao kriterije nogometne igre. Igralište je okrenuto u pravcu istok-zapad umjesto sjever-jug. Na kraju se od ove ideje odustalo, pa je na zemljištu na kojem se trebao nalaziti dio novog stadiona 1979. godine izgrađena nova zgrada Osnovne škole „Vojin Paleksić“ (sadašnja Prva osnovna škola). Zanimljiv je i podatak da je svojevremeno igrališe na Hendeku bilo najduže u saveznom rangu takmičenja, iako je nakon ulaska „Iskre“ u drugoligaško društvo 1972. godine, po nalogu takmičarske komisije moralo biti skraćeno za 4,5 metara. Nakon što je „Iskra“ prije 32 godine prestala sa igranjem zvaničnih utakmica na Hendeku nisu prestala nogometna dešavanja. Na njemu su nastavile igrati mlađe Iskrine kategorije.
Prije nekoliko godina kružile su priče da će stadion biti pretvoren u stambeni blok, što je uznemirilo istinske ljubitelje nogometa u gradu. Srećom, to se nije dogodilo, na radost nas Bugojanaca koji pamtimo utakmice na Hendeku i za koji smo posebno vezani. Na njemu i danas prve nogometne korake prave brojni dječaci i djevojčice, članovi neke od nogometnih škola u gradu, kao što su to činile brojne Iskrine generacije u proteklih 70 godina.
Obrad Kisić