NAJSTARIJA ZGRADA U BOSANSKOJ ULICI – Obrad Kisić
Na broju 84, u Bosanskoj ulici (do 1992. godine Ulica Bratstva Jedinstva, još ranije Ulica Kralja Tomislava) nalazi se najstarija zgrada u ovoj ulici, ali i jedna od najstarijih u Bugojnu. Izgrađena je u vrijeme Austrougarske monarhije, još davne 1894. godine, iste godine kada je u naš grad stigla i željeznica.
U proteklih 123 godine, u kojima je promijenila četiri države i preživjela tri rata, odoljela je „zubu vremena“ i svakojakim iskušenjima. Ne tako davno, uz vilu Kolovrat, koja se nalazila preko puta i koja je, također, poticala iz austrougarskog perioda, predstavljala je posebnu građevinsku cjelinu ovog dijela grada, što ne bi moglo promaknuti oku prolaznika.
Izgrađena je za potrebe Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka. Radovi su finansirani sredstvima katoličke crkve i prilozima vjernika. Značajnu podršku pružila je i Zemaljska vlada koja je izdvojila 800 kruna, dok je Društvo „Malenog Isusa“ iz austrijskog grada Salzburga osiguralo 400 kruna.
Za sve ove godine, koliko postoji, ovaj objekat je najčešće bio u funkciji obrazovanja. U domu časnih sestara, u septembru 1901. godine počela je sa radom četverorazredna osnovna škola. Uz već postojeću Narodnu osnovnu školu, bila je to druga obrazovna ustanova ovakve vrste u Bugojnu iz tog vremena.
Škola je bila pod ingerencijom Družbe sestara milosrdnica sv. Vinka, na čelu sa ravnateljicom sestrom Karolinom Januz. Na početku je imala 62 učenika, čiji je broj vremenom rastao. Naravno, najviše je bilo katoličke djece, ali su školu pohađala i djeca i ostalih vjeroispovijesti. Radilo se po nastavnom programu koje su koristile narodne osnovne škole, kojih je, u tom periodu, u Bosni i Hercegovini bilo preko 40.
Odmah nakon završetka Prvog svjetskog rata škola je u Kraljevini Jugoslaviji ubrzo uspostavila rad. Krajem 1927. godine Ministarstvu trgovine i industrije- Odjel Sarajevo upućen je zahtjev za otvaranje dječijeg zabavišta. Bila je to ustanova poput današnjeg obdaništa.
Pozitivan odgovor od resornog ministarstva stigao je 16. januara 1928. godine. Za kratko vrijeme adaptirane su prostorije za dječije zabavište koje je počelo sa radom 8. februara. Bilo je upisano 35 djece i sa njima je radila sestra Filagonija Kelečević.
Prvih godina, po završetku Drugog svjetskog rata, zgrada je korištena za razne namjene. Nakon odluke Vlade Bosne i Hercegovine, u jesen 1954. godine u njoj je otvoren Dom za ratnu siročad. U njemu su, uglavnom, bila smještena djeca sa područja tadašnjeg bugojanskog sreza.
Nakon što je 1959. godine zatvoren ovaj dom, u zgradi punim kapacitetom počinje raditi Osnovna škola „Stipo Đerek“, koja je na ovom mjestu ostala do kraja novembra 1969. godine, kada je preseljena u novoizgrađenu zgradu, sada Druga osnovna škola.
Nakon odlaska osnovaca, zgrada i dalje ostaje u službi obrazovanja. U neposrednoj blizini, u međuvremenu, otvoren je Radnički univerzitet koji je organizovao večernju osmogodišnju školu, dislociranu nastavu za neke srednje i više škole iz većih centara, te razne kurseve. Zbog nedostatka vlastitog prostora, nastava se dobrim dijelom odvijala u učionicama susjedne zgrade.
Nakon izgradnje Srednjoškolskog centra (danas Srednja tehnička škola) 1972. godine, zbog stalnog porasta broja učenika i nedostatka prostora, vrlo brzo su neka odjeljenja morala biti preseljena u zgradu u Bosanskoj ulici br. 84. Tu su ostala duže vrijeme. Slično je bilo i sa Osnovnom školom „Vojin Paleksić“, koja se, također, suočavala sa problemom prostora za učionice. Neki viši razredi su bili prebačeni u ovu zgradu, da bi problem bio riješen 1979. godine, kada je ova škola preselila u novu zgradu, u blizini stadiona na Hendeku.
U ovom objektu je 1975. godine počeo raditi i Marksistički centar, a nekako istovremeno su otvorene i kancelarije Regionalne samoupravne interesne zajednice obrazovanja za područje općina Bugojno, Donji Vakuf, Gornji Vakuf i Kupres.
Nakon 1995. godine izvjesno vrijeme je u zgradi bila smještena Služba civilne zaštite Općine Bugojno, te nekoliko nevladinih organizacija. U međuvremenu je zgrada vraćena starom vlasniku, Družbi sestara milosrdnica sv. Vinka. Već duže vrijeme je pod ključem i u njoj nema nikakvih aktivnosti.
Ovim tekstom želio sam oživjeti, ali i sačuvati sjećanja na još jedan simbol starog Bugojna, koji je ostavio značajan pečat u razvoju ovog grada i za koji su vezane mnoge generacije.
Obrad Kisić