Na današnji dan prije 37 godina umro je Josip Broz Tito
Tito je rođen 7. maja 1892. godine u Kumrovecu u Hrvatskoj, a umro je 4. maja 1980. u Ljubljani. Sahranjen je u Kući cvijeća na Dedinju u Beogradu.
Tito je osnovnu školu završio u rodnom Kumrovecu, bravarski zanat u Sisku, a potom postao član Socijaldemokratske stranke Hrvatske i Slavonije. Radio je u Kamniku u Sloveniji, Čenkovu u Češkoj, u Minhenu, u tvornici automobila “Benz” u Mannheimu, u Njemačkom Ruhru, Beču, Bečkom Novom Mjestu, gdje je radio u tvornici automobila “Daimler” kao probni vozač. Naučio je njemački i češki jezik, te usavršio svoj i izučio nove zanate.
Vojni rok je služio u Zagrebu, a pritom pohađao podoficirski kurs i dobio čin vodnika. Kad je počeo Prvi svjetski rat s jedinicom je poslan na ratište, ali je pritom zatvoren zbog veličanja antimilitarizma. Na frontu je ranjen i zarobljen, pa je u ruskoj bolnici proveo 13 mjeseci, gdje je mnogo čitao i učio ruski jezik.
Radio je na održavanju ruske pruge, pa pobjegao u Finsku, gdje je uhapšen, potom je pobjegao, a po povratku boljševika u Omsk vratio se i tu postao član jugoslavenske sekcije Ruske komunističke partije. U jesen 1920. se vratio u Zagreb i prijavio u Komunističku partiju, koja ga je slala u razne gradove na zadatke.
Zbog komunističke propagande, sud u Ogulinu osuđuje ga na sedam mjeseci robije, uvjetno na četiri mjeseca. Nakon izlaska iz zatvora Tito ujedinjuje Partiju koja je bila podijeljena na različite frakcije. Zbog demonstracija u julu 1928. godine osuđen je na pet godina zatvora, te u marta 1934. izlazi iz zatvora. Odlazi u Samobor, postao je ilegalac i prvi put se spominje ime Tito.
Uključen je u Politički biro CK KPJ 1934. godine. Zbog partijskih zadataka povremeno odlazi u Pariz i Moskvu. Krajem 1937. godine Josip Broz Tito postaje generalni sekretar Centralnog komiteta Komunističke partije Jugoslavije.
Drugi Svjetski rat i okupacija Jugoslavije zatekla ga je u Zagrebu, odakle je, njegovom inicijativom, upućen proglas CK KPJ narodima Jugoslavije i radnom narodu Jugoslavije, u kojemu se ističe odlučnost Partije da u oslobodilačkom ratu ustraje u prvim redovima, u kojemu ustaje protiv potpaljivanja nacionalne mržnje i poziva radnike, seljake, omladinu, građane i sve rodoljube da se ujedine u borbi za nacionalnu nezavisnost. U maju 1941. godine odlazi u Beograd, odakle usmjerava pripreme za dizanje ustanka i početak oslobodilačkog rata.
Na njegovu inicijativu u Bihaću se 27. novembra 1942. sastaju predstavnici antifašističkih snaga iz svih krajeva Jugoslavije i formiraju AVNOJ (Antifašističko vijeće narodnog oslobođenja Jugoslavije) kao privremeno tijelo vlasti. Godinu dana poslije, 29. i 30. novembra 1943., u AVNOJ se ponovno sastao u Jajcu i donio historijske odluke o budućem uređenju Jugoslavije kao federativne države ravnopravnih naroda i narodnosti Jugoslavije. Na istom zasjedanju Tito je dobio zvanje Maršala.
Nakon što su 1944. godine, bez obzira na sve, partizani uz manju pomoć Crvene armije oslobodili Jugoslaviju od okupatora, Tito kao efikasni politički pragmatik, za razliku od drugih komunističkih vođa ovoga doba počinje raditi na širenju svoje političke baze. Nakon završetka rata, nova država, koja je 29. novembra 1945. promijenila ime u Federativna Narodna Republika Jugoslavija, je pod Titovim vodstvom postala dio Istočnog bloka i u njoj je uveden komunizam kao službena ideologija, zabranjene rad svih stranaka osim KPJ, te se, po uzoru na SSSR, počela provoditi nacionalizacija velikih poduzeća te prisilna kolektivizacija zemlje.
Za predsjednika Republike Tito je izabran 1953. godine, a donošenjem novog ustava (1974.) postao je predsjednik “bez ograničenja trajanja mandata”.
Na današnji dan delegacije antifašista i boraca obilaze njegovo vječno počivalište u Kući cvijeća u Beogradu i odaju mu počast polaganjem cvijeća na njegove biste.
Vijest o njegovoj smrti saopštena je građanima oko 18:50 sati, putem radija i televizije, a iste večeri izašla su vanredna izdanja dnevnih novina. Prekinuta je i fudbalska utakmica Hajduk-Crvena Zvezda u Splitu, piše Tanjug.
Dan kasnije, 5. maja, kovčeg sa njegovim posmrtnim ostacima je specijalnim, Titovim Plavim vozom transportovan iz Ljubljane u Beograd. Vijest o njegovoj smrti duboko je pogodila stanovništvo tadašnje Jugoslavije, bila je to opštenarodna žalost.
Kompoziciju voza je ispratio veliki broj ljudi koji su stajali duž pruge i na svim usputnim stanicama. Kovčeg je bio smješten u atrijumu Skupštine Jugoslavije u Beogradu. Bili su organizovani mimohodi građana i raznih funkcionera i delegacija, dok se kraj odra neprestano smjenjivala počasna straža. Formirali su se ogromni redovi pred Skupštinom, čekalo se mnogo sati, ali sve je bilo savršeno organizovano i prošlo je bez incidenata.
Sahrana je održana 8.maja u novosagrađenoj “Kući cvijeća”, u bivšoj zimskoj bašti, na Dedinju.
Na sahranu je došlo 700 000 ljudi, uz prisustvo 209 delegacija iz 127 zemalja svijeta. Bili su tu 32 predsjednika država, 11 predsjednika nacionalnih parlamenata, 6 prinčeva i 4 kralja.
Pomenućemo samo neke: Leonid Brežnjev, potpredsednik SAD Mondejl, Margaret Tačer i princ Filip, Helmut Šmit, Vili Brant, Erih Honeker, Fransoa Miteran, Andreas Papandreu, Anvar el Sadat, Sadam Husein, Hafez el Asad, Indira Gandi, Jaser Arafat, Kenet Kaunda, Kim Il Sung, Švedski kralj Gustav, Norveški Olaf, Belgijski Boduen, Jordanski Husein, predstavnici Vatikana…
Sljedećih desetak godina svakog 4. maja tačno u 15:05 oglašavale su se sirene, i građani su zastajali da odaju počast Titu minutom šutnje.