MOJIH 50 GODINA U NOVINARSTVU – Obrad Kisić
Prvi martovski dani, u odnosu na prethodne godine, za mene imaju poseban značaj. Sjećanja mi se filmskom brzinom vraćaju pola stoljeća unazad na 5. mart 1968. godine. Toga dana u beogradskom „Sportu“ u rubrici „Pisma čitalaca“ osvanuo je moj prvi novinski tekst. To je bio početak mog novinarskog puta. Iako sam bio u petom razredu osmogodišnjeg obrazovanja, sa nepunih dvanaest godina starosti nastavio sam slati priloge o raznim temama iz života našeg grada, u nekim dnevnim i sedmičnim listovima. Tekstove sam redakcijama dostavljao u rukopisu, putem pisama ili dopisnica.
Tada nisam ni bio svjestan koliku mi je snagu i ljubav prema novinarstvu ulio prvi objavljeni tekst. Kako je vrijeme prolazilo pisao sam sa sve većim žarom i elanom, često zanemarujući i školske obaveze.
Za mene je značajan korak u novinarstvu bio krajem 1970. godine, kada sam bio učenik završnog razreda osnovne škole. Na preporuku Tone Čolića, dopisnika zagrebačkog „Večernjeg lista“, postao sam sportski saradnik ovih novina. Vrlo brzo imao sam i dopisničku legitimaciju „Sporta“ iz Beograda. Sve je to bilo veliki stimulans za mene i već tada novinarstvo je postalo neraskidivi dio moga života.
Dopisnik „Večernjeg lista“ i „Sporta“ bio sam više od dvije decenije, sve do proljeća 1992. godine. Dugo vremena sam bio njihov najmlađi dopisnik. Dobro se sjećam kako bi me prvih godina na seminarima dopisnika ovih listova, koji bi se organizovali bar jednom godišnje, starije kolege gledale sa izvjesnom dozom nepovjerenja. Mnogi su mislili da je golobradi mladić zalutao u njihovo društvo. Ipak, brzo bi me prihvatili i pružali punu podršku prenoseći, uz dobronamjerne savjete, svoja iskustva.
U međuvremenu, u januaru 1973. godine, postao sam sportski saradnik Radio Bugojna, i ovaj posao sam obavljao više od 15 godina. Pored svakodnevnih informacija nekoliko godina utorkom je išla i emisija „Sa sportskih terena“, koju sam uređivao i vodio.
Uspostavio sam i povremenu saradnju sa brojnim medijima iz bivše države, dok sam za bugojanske tvorničke listove „Špediciju“ i „Inpo“, koji su izlazili jednom mjesečno, uređivao sportsku hroniku grada.
Koliko mi je novinarstvo u krvi govori i činjenica da nisam mogao zamisliti dan, a da ne pošaljem neku vijest redakcijama. Bilo je dana kada bi u nekoliko medija bilo objavljeno više od deset mojih priloga.
Početkom ratnog vihora 22. jula 1992. godine, ne svojom voljom, morao sam napustiti svoj grad Bugojno. Nakon mnogo peripetija, dugog putešestvija, sredinom augusta obreo sam se u Beogradu. Prva adresa na koju sam otišao bila mi je redakcija „Sporta“, gdje su mi odmah pružili ruku podrške. Počeo sam raditi u redakciji, i od honorara koje sam dobijao i uz pomoć kolega, uspio sma preživjeti ratne godine. Već 1996. godine, nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma bio sam među prvim povratnicima u Bugojno, grad koji toliko volim i nosim u srcu, a u kojem mi je sve vrijeme bila porodica.
Nastavio sam se baviti novinarstvom da bi od 2004. do 2015. godine bio dopisnik novinske agencije „Onasa“ iz Sarajeva. Pored vijesti iz Bugojna slao sam i priloge iz ostalih općina Srednjobosanskog, te Livanjskog kantona, i još nekih destinacija.
Posebno priznanje od „Onase“ stiglo mi je na kraju 2011. godine kada sam dobio vrijedno priznanje „Dopisnik godine“.
Za sve ovo vrijeme, prema mojoj evidenciji, objavio sam preko 30 000 priloga o Bugojnu, u raznim novinarskim formama. To me motiviše da i dalje pišem nesmanjenom voljom.
Danas se bavim novinarstvom samo iz hobija. Pišem članke o nekadašnjim ljepšim vremenima našeg grada, a o istim i pripovijedam u emisiji lokalne televizije „Bugojanske razglednice“, vraćajući sjećanja na staro Bugojno. I sam sam prijatno iznenađen koliko ljudi prate i članke i emisije, što mi daje snagu da nastavim pisati i pričati o svom Bugojnu.