Iskrini juniori u potrazi za poslom
U nastavku objavljujemo zamolbu za prijem u nogometni klub čiji je autor jedan mladi bivši Iskrin igrač. U nekoliko rečenica ona opisuje sudbine brojnih sportaša čija srca su nekada istinski kucala za NK Iskru.
Zbog rata, o kojem sa čuo samo kroz priču i tadašnjih okolnosti, rođen sam u Makarskoj (HR). S navršenih osam mjeseci ,,upoznajem“ svog tatu koji se vratio iz logora u Bugojnu, nakon čega odlazimo u Njemačku. Poslije tri godine, 1998., s obitelji se vraćam u Bugojno. S osam godina počinjem trenirati nogomet u našoj bugojanskoj ,,Iskri“, gdje sam s radošću odlazio na svaki trening.
Tu radost igranja, trčanja za loptom, ti snovi za uspijevanjem u budućnosti nosili su me iz dana u dan, iz godine u godinu, s nadom da ću jednog dana uspjeti i postati ono što svaki nogometaš želi.
Na žalost, to moje treniranje i snovi završiše nakon 11 godina gdje sam izgubio i ta dva sata dnevno u kojima sam uživao, a koja su me vodila u nadi da ću uspjeti u tom svom sportskom životu.
Međutim, moj sportski život u mom gradu Bugojnu, gdje pojam ,,sport“ baš ništa ne znači, tužno završi. Toliko sam toga dao i trudio se da postignem nešto od toga. Kroz tih 11 godina treniranja i igranja s ekipama iz susjednih gradova mnogo sam toga naučio. Uvjeren sam u sebe da sam veoma nadaren i veoma dobro igram nogomet, posebno iz razloga što me od prvog dana vodila ljubav koja je bila jača od mnogih drugih stvari u životu…
Na studij nisam pomišljao, jer sam ciljao ići sportskim putem. Zato se nadam da ću svoje ambicije ostvariti kod Vas i da ćete mi pružiti mogućnost da Vam prezentiram svoje sposobnosti i umijeće na terenu.
(bug.ba)