Intervju sa Bugojancem Ranko Stojićem, proslavljenim golmanom Partizana, Dinama i reprezentacije Jugoslavije
GOLMAN, menadžer, direktor, gazda kluba – Ranko Stojić (18. januar 1959, Bugojno).
o Iz Bugojna na Zvezdaru, pa na Topčidersko brdo?
– Branio sam za Iskru iz Bugojna u ondašnjoj jakoj drugoj ligi sa 17 godina, ali sam bio anoniman kada sam stigao u Beograd. U stvari, ja sam te 1978. godine upisao redovne studije na Višoj školi unutrašnjih poslova i po cijeli dan sam bio na predavanjima. Moj brat Dušan je igrao za Zvezdaru, pa sam i ja otišao tamo. Posle dvije godine prešao sam u Partizan (92 utakmice) a peti semestar završio vanredno.
o Četiri godine u Partizanu, jedna titula?
– Bile su to prelijepe četiri godine. Došao sam kao četvrti golman, prvi je bio Ivančević, a konkurisali su i mladi reprezentativci Zalad i Nikitović. Ipak, poslije samo šest mjeseci postao sam prvi golman. Ta prva sezona je bila haotična, prethodne je Partizan jedva ostao u ligi, da bismo već naredne godine, 1982, postali šampioni.
o A onda je uprava htjela da smijeni Miloša Milutinovića. Bili ste na čelu igrača koji su tražili da ostane?
– Svi smo bili u čudu, imali smo fenomenalnu atmosferu, Miloš je bio dobar trener ali i čovjek. Uostalom, bili smo prvaci. Nisam znao pozadinu čitave priče, ali smo svi stali iza trenera i preuzeli odgovornost. Tajming je bio na našoj strani i Miloš je ostao trener. Na kraju smo bili vicešampioni.
PRELJEPA DECENIJA U BELGIJI
o U Belgiji ste proveli čak 10 godina?
– Zaista sam zadovoljan i ponosan na vrijeme provedeno u Belgiji. Imao sam dvije sjajne godine u Liježu (67 utakmica), kada sam bio u istoj ravni sa Prudomom, koji je bio najbolji golman na svijetu. Otišao sam zatim u Anderleht, ali su mogla da igraju samo tri stranca a ja nisam htio da budem rezerva pa sam prešao u Šarlroa gde sam branio u dva navrata (72). Dve godine stajao sam na golu Serenga (62) koji smo uveli iz druge lige u prvu i odmah bili treći, a karijeru sam završio u Antverpenu (19).
o Bili ste u to vrijeme predsjednik Radne zajednice igrača i partijski sekretar u klubu, koliko je to pomoglo?
– Nisam pravio partijske sastanke na tu temu, ako ste to mislili, pa ne vjerujem da je to uticalo da Miloš ostane.
o Ceh ste na kraju, toj pobedi nad upravom, platili vi?
– To je tačno. Kada je trebalo da produžim ugovor, a bio sam uz Mocu Vukotića najbolji igrač Partizana, ponudili su mi ono što sam već odradio u prvom. Dok su drugi dobijali nove, sjajne ugovore. E tako hoćete, rekao sam, onda odoh ja. Tri mjeseca ranije sam se oženio, preselio roditelje u Beograd da bismo svi bili zajedno, a onda sam odlučio da odem. Nije mi to odgovaralo, ali to je moj karakter. Uz sujetu i tvrdoglavost.
o I riješili ste da odete u Dinamo?
– Zeka Zajec, za vrijeme jednog reprezentativnog okupljanja, pitao me je da li bih došao u Dinamo. Rekao sam mu da nije logično da napuštam Partizan, ali i napomenuo da se nešto čudno dešava u klubu i da moram prvo da razgovaram sa čelnicima oko novog ugovora. Tako da me je Partizan, praktično “poslao” u Dinamo, da ne kažem baš otjerao jer mi je ipak ponudio novi ugovor koji je bio sve samo ne korektan.
o Tri godine ste proveli u Zagrebu?
– Deset meseci manje, jer sam bio u JNA. Te godine obeležile su česte promene trenera. Prvo je bio Branko Zebec, koji je i insistirao da ja dođem u Maksimir, ali je otišao već posle tri meseca, pa ga je zamenio Zdenko Kobešćak. Onda je Dinamo preuzeo Tomislav Ivić, ali je i on bio samo šest meseci, da bi došao Ćiro Blažević. E, njega nisu mogli tako lako i brzo da smene.
o Kako ste se osjećali kada je došlo do raspada Jugoslavije?
– U to vrijeme sam već bio u Belgiji, a kako sam uvijek bio veliki profesionalac i perfekcionista bio sam stalno zaokupiran poslom. I to mi je odvraćalo pažnju od svih onih strašnih događanja, a bilo mi je lakše jer su svi moji iz Bugojna izbjegli u Bijeljinu i Novi Sad.
KONFLIKT SA MILjANIĆEM
o ZA reprezentaciju Jugoslavije branili ste na 14 utakmica, malo ili dosta?
– Premalo. Ali, ja sam za to kriv jer sam ušao u konflikt sa Miljanom Miljanićem. Milko Đurovski i ja smo u Njemačkoj ostali duže nego što smo smeli, reagovao sam i to je to. Međutim, kako objasniti da je Toma Ivković bio na golu reprezentacije, a primio je u Belgiji 44 gola, dok sam ja u to isto vreme braneći gol Liježa na 32 utakmice kapitulirao samo šest puta i bio rezerva u nacionalnom timu.
o Po okončanju karijere počeli da se bavite menadžerskim poslom?
– Bila je 1997. godina, da bi dobio licencu tada si morao da uplatiš 200.000 švajcarskih franaka. Otvorio sam biroe u Liježu i Beogradu i posao je dobro krenuo. Moji ljudi rade jako dobro, ja ću biti tu dok sam im potreban, ali je došlo vrijeme da više budem savjetnik.
o Postali ste zatim vlasnika Rada 2000. godine, zašto ste otišli, bilo je i sukoba sa navijačima?
– Dolazak u Rad poremetio je moje menadžerske poslove. Ali, trajalo je to tri-četiri godine i bilo je mnogo lijepo, mada naporno i teško. Klub, kada sam ga preuzeo, praktično je bio na izdisaju, a postao je stabilan prvoligaš. Nisam ja bio u sukobu sa navijačima. Uostalom, Uroš Tošić je sada direktor kluba, a bio je član mog tima, kao i Marko Kapor. Problem je nastao kada su tražili da budu u UO a ja to nisam prihvatio. I pogriješio sam jer su ti, sjajni momci, ionako bili dio kluba.
o Ipak, postojao je pritisak, inače ne biste napustili Banjicu s obzirom na to da ste stvorili respektabilan klub?
– Naravno, bilo je pritisaka i to na njihov način, ali realno, ja sam već bio umoran i priželjkivao sam da se povučem.
o Postoji priča da ste ne rijetko i sami vodili treninge i govorili da i taj posao znate više od većine trenera?
– Nikada nisam imao dilemu da li ću se trenerima miješati kada je u pitanju sistem rada. Da, rekao sam im – miješaću se. U sastav tima – nikada! Uostalom, imam trenersku licencu od 1996. godine i to u Belgiji. Obišao sam Evropu 100 puta, gledao treninge najvećih klubova, pričao sa vrhunskim trenerima. Učio sam od najboljih. Događalo se da nekom treneru nešto kažem i po nekoliko puta, pa mu to stavim i na papir, a on ništa. Onda se ja naljutim, prekinem trening i kažem mu: Hoćeš li da radiš kako treba?
o Bili ste i sportski direktor Olimpije (2013), posle prestanka saradnje ponovo ste se vratili u Ljubljanu?
– Mnogo dobrog smo uradili u Olimpiji. Uostalom, poslije više od dvije decenije vratili smo i titulu u Ljubljanu. Međutim, kada se dogodio slučaj sa navodnim rasizmom Marka Nikolića, nisam se složio sa vlasnikom Milanom Mandarićem koji ga je otpustio. Poslije mjesec dana me je molio da se vratim i napravio sam grešku. I sada sam potpredsjednik Olimpije, ali samo na papiru.
o Da li je lakše biti golman, menadžer, direktor ili vlasnik kluba?
– Možda zvuči paradoksalno, ali najteže je biti gazda kluba. Jer je, prije svega, najodgovornije. Uvijek je donošenje odluka najvažnije, ali kada si vlasnik moraš da misliš apsolutno na sve. Za 10-11 godina u Radu budžet je bio između milion i po i dva miliona eura. Što znači da je dnevno trebalo 3-5.000 eura. Mjesečno je moralo da se zaradi, samo za klub, 100-120 hiljada eura. Kada si direktor, imaš relativno dosta vremena da vučeš poteze, ali na kraju krajeva predsjednik je taj koji je i finansijer i njegova je posljednja. Drugačije je biti predsjednik Zvezde ili Partizana jer oni ne ulažu svoje pare.