Gdje da odem?
Kažu treba ići. Ovdje se nema šta tražiti. U ovoj našoj državi nema hljeba, nema budućnosti, nema opstanka. Svi samo o tome pričaju. Svi samo u tome vide izlaz. Otići. I gledam kako odlaze. Odlaze mladi ljudi, odlaze čitave porodice. Odlaze tamo gdje ima budućnosti. Odlaze tamo gdje će se sigurno i sami namučiti, ali će znati za šta se muče.
Znaju da mogu nešto ostvariti, nešto postići. Znaju da će bar njihova djeca odrasti u normalnom okruženju. Znaju da će se njihova djeca moći školovati, završiti fakultete i zaposliti se bez toga da im nađu dobru štelu i dignu kredit da plate tu štelu. Znaju da im djeca kad odrasu neće morati biti dio neke političke stranke u kojoj ne podnose ništa i nikog i s čijim se idejama i stavovima ne slažu nikako, samo da bi dobili mogućnost zaposlenja i napredovanja. Da neće morati poslušno klimati glavom nepismenijim od sebe, onima koji su kupili diplome, radno mjesto i položaj. Onima koji su gazili preko mrtvih da bi napredovali. Onima koji se kriju iza vjere, kunu u Boga a prodali bi i majku i oca za vlastiti interes. Njihovo licemjerstvo se ne može izmjeriti, a moraš im potvrdno klimati glavom ili svaka dva mjeseca se uredno javljati na biro za zapošljavanje. Izbor je na tebi. I gledam kako odlaze…Pakuju kofere, dižu sidra i odlaze. Odlaze sretni što su uopće dobili priliku za odlazak, a opet s knedlom u grlu i suzama u očima. Odlaze da uče tuđi jezik, tuđu kulturu, tuđe običaje. Odlaze da počnu od nule. I ne okreću se dok odlaze. Ne gledaju šta ostavljaju. Ne gledaju jer od toga što ostavljaju se ne može živjeti, a opet sve je tako drago srcu. Ne gledaju jer će knedla u grlu postati još veća. Jer možda ipak prevagne želja za ostankom. A ostati se ne može. Od drage ulice, dragog neba, dragih ljudi se ne može preživjeti.
Kažu treba ići. Ovdje nema života. Nema budućnosti. Nema opstanka. Kažu treba ići, ali gdje da odem? Gdje ću?
Razmišljam o tome. Svakodnevno gledam kako grad pusti. Gledam kako neko novi odlazi. Gledam kako je jedno dijete manje na ulici, u školi. Gledam kako se i ovi koji su još uvijek ovdje bore za odlazak. Ne biraju sredstva da odu. Prodaju se za papire. Jer treba ići. Ali gdje da odem. Gdje da odem kad ovaj naš jezik toliko volim. Jezik sastavljen od tuđih riječi, koje smo mi “prepravili“ po svom i sad su naše. Jezik u kojem se ogleda prošlost ove države i ovog naroda. U kojem se vidi da su dolazili mnogi da nas “preprave“, “prosvijetle“, a mi ostali opet svoji. Jer takav je naš čovjek. Čudan, tvrdoglav, težak, ali dobrodušan. Pametan, ali tu pamet ne iskorištava za prave stvari. Jer nije on ambiciozan i ne trči za parama. On radi da zaradi za preživljavanje i njegova „nafaka“ je u Božjim rukama, stoga se on ne zamara puno s tim koliko je zaradio i koliko je potrošio. I uvijek nekim čudom puno više potroši nego što zaradi, a opet ima baš onoliko koliko mu treba. Ne zna kako i ne razmišlja puno o tome.
Jer to je nafaka, a nafake će uvijek biti.
Volim ove naše gradove i naša sela. Volim ova naša brda. Volim ovo naše uzaludno gubljenje vremena ispijanjem kafa i dugim razgovorima. Volim i to što niko nema vremena ni za šta i svi negdje žure, ali za kafu se uvijek ima vremena. Volim i ovo što me jako nervira što svako o svakom sve zna. Što se u komšijinu kuću može doći bez najave i ući bez kucanja. Volim i ovo što niko u stvari nikog ne voli, a svi se druže i posjećuju. Volim i to što se niko ničijem uspjehu ne raduje ali su u tuzi svi zajedno i u nedaći se svi pomažu. Volim što se u posjetu ne ide “prazne ruke“ pa se mora kupiti keks i šećer kocka i malo kafe. Volim i ovu komšinicu koja s prozora prati svaki moj korak i zna bolje moj život od mene same. Volim ovo nebo, ovu zemlju, ovaj jezik i ovaj narod. I gdje da odem? Okrenem se i sve je moje ovdje. Grobovi mojih predaka su ovdje. Svaki ćošak je moj. Svaki ima neku priču. Moju priču. Drago nebo, draga lica, dragi običaji, drage uspomene. Ali od toga se ne živi. Zato kažu da treba ići. Ali gdje da odem? Ovdje je tako lako biti sretan, a tako teško preživjeti. Tamo negdje je obratno.
I trebam li ići?
Ilda Dedić