Faruk Uzun od Benfice do slastičarne: Originalna priča budućeg programera
Milioni dječaka sanjaju da postanu profesionalni nogometaši, da žive od pimplanja lopte, slave i novca koji ide uz taj život. Priča Faruka Uzuna drugačijeg je toka. Mladi Bugojanac je, vidjevši kako izgleda taj svijet, odabrao manje glamurozan poziv inžinjera informatike i kaže da se nije prevario.
Faruk Uzun rodio se prije 23 godine u Bugojnu, gdje je završio gimnaziju. Ali život ovog momka obilježile su godine življenja i sanjanja fudbalskog sna, godine dokazivanja po evropskim travnjacima, ali i razočarenja koje svijet vrhunskog nogometa i mutnih radnji može donijeti jednom idealističnom dječaku.
Počeo sam kao golman, imajući za uzora rođenog oca. Međutim, zbog velike brzine sam brzo premješten u napad i tako je i ostalo. U 15. godini prolazim na probi na Dinamovom kampu koji je bio organizovan u Travniku i odlazim u Zagreb. Zbog problema s papirima ne uspijevam ostati član Dinama, kao i Tuzlak Ervin Jusufović. Dva dana nakon probe u Dinamu smo obojica pozvani na finalno okupljanje U-16 reprezentacije BiH, gdje smo prijavili Dinamo kao trenutni klub, iako nismo znali hoće li nam uspijeti srediti papire. Jedna koincidencija veže nas dvojicu, a to je da nakon šest mjeseci ja odlazim na probu u Benficu iz Lisabona, a on u Manchester City”, prisjeća se Uzun.
Zastupala ga je agencija Drogbe i Thiaga
Tu počinje njegova turneja po Evropi, a vodila ga je jedna od najjačih agencija u nogometnom svijetu, koja je tada imala ugovore s Drogbom, Tiagom Alcantarom, trenerom Luisom Enriqueom…
nagradu za dobru igru i ponašanje dobija all acces kartu za utakmicu koju je agencija organizovala u Ženevi, a igrali su njegov omiljeni tim Juventus i Benfica. Nakon toga saznaje da ide u Juventus gdje počinje ispunjenje sna, ali uvijek ima još jedno “ali”.
“Odlazim u Bosnu po sve papire i tu počinju stvari koje su me udaljile od nogometa. Trebao sam biti sedam dana i otići u Torino, ali se to nažalost nije desilo. Došlo je do nedoumica između mog oca, ljudi koji su nas spajali s Marottom i njih samih. Pravi nogomet je tada bio negdje u drugom planu. San dječaka biva uništen i ja ostajem u Iskri Bugojno te igram do juniorskog uzrasta. Kao junior sam imao čast igrati za seniorski tim Iskre i još kao omladinac sakupljati nastupe u Prvoj Ligi FBiH. Kao junior odlazim u Beograd na probu u seniorski tim FK Rad na poziv Ranka Stojića, gdje sam se najviše pokazao na utakmici protiv Rabotničkog. Međutim, zbog velikog nacionalizma u klubu ne dobijam ugovor, ali dogovaram saradnju s prvim čovjekom kluba za iduće ljeto. U međuvremenu odlazim u Hajduk na probu preko drugog menadžera, ali završavam u RNK Split, jer naime tamo nismo bili zadovoljni ponuđenim uslovima. To su tolike zavrzlame da tu ima najmanje onoga što ljudi vide subotom ili nedjeljom”, govori nam.
Desetka Veleža
Priča nam kako je teška srca, ali s velikim olakšanjem prekinuo karijeru.
“Nagledao sam se toliko zabušavanja, menadžerskih igri i prevara, štela, preodvratnih stvari koje nemaju nikakve veze s onim što mi i gledaoci i navijači volimo. Nažalost, to je trenutno puno bitnije u nogometu. Menadžeri i mafija vode sve. Žao mi je dosta momaka koji neće upisati fakultet u želji da uspiju kao igrači. Svako u svom gradu vidi šta na kraju bude s takvim momcima, nakon što ih progutaju igračići s menadžerima… Fakultet sam upisao pola godine prije nego što sam potpisao za Velež. Ne znam, veoma je čudno mnogima da nogometaša zanima programiranje, ali eto mene jeste. Dobro mi ide, završna sam godina i mnogo se radujem što ću raditi u struci koja je veoma perspektivna”, sreća je ipak došla na kraju.
Danas, koju godinu kasnije, nogometa se prisjeti i po onim lijepim stvarima, ne samo zlim igrama ljudi koji uništavaju dječačke snove.
“Bio sam desetka Veleža, to je bilo iznenađenje. Dobili smo novog sponzora no1, a kada su nam dijelili opremu zapazio sam broj 10 i zamolio predsjednika Hasića da najbolji domaći igrač preuzme taj broj. Uvijek sam volio da domaći igrač čuva sveti broj kluba. Međutim, predsjednik je rekao da želi da ga ja imam. Nisam se smatrao najboljim igračem kluba, to je sigurno. Iako sam bio standardan u prvoj sezoni bilo je dosta dosta kvalitetnih igrača. Međutim, ponašao sam se kao pravi profesionalac, bez ijednog incidenta kao igrač Veleža. Vjerujem da je to bio razlog te nagrade. I mnogo mi je drago što sam imao čast igrati gradski derbi u Kupu Bosne i Hercegovine. Velež pratim i dan danas i radujem se ostvarenju cilja, a to je Premier liga”, kazao nam je.
Faruka Uzuna, nesuđenu zvijezdu Benfice i Juventusa, bivšu desetku kultnog mostarskog Veleža i budućeg informatičara i programera najlakše možete upoznati naručujući kolače u popularnoj slastičarni Aldi u mostarskom Hotelu Bristol. Tu popunjava budžet i nosi titulu najboljeg konobara u gradu, sa čim se, skroman kakav jeste, ne slaže.