Emina Basara: Šeme i šemice
Kad se Seno zaljubio, ono besprijekorno mladalački, niko se tome nije više čudio od njega samog. „Čuj“ govorio bi „Ja se zaljubio.“ Potom bi se smijao, a i mi za njim. Što zbog takvog iščuđivanja što zbog nepobitne činjenice da se Seno do tada nikada nije zaljubio te da je to uistinu neko novo svjetsko čudo. Imao je do tada šeme i šemice, kako bi to njegova sestra nazivala kada bi je upitali o ljubavnom statusu njezinog brace. One koje su spadale u grupu šema, nedugo nakon tajnog rastanka koji bi se uvijek dešavao na tramvajskoj stanici na Pofalićima, ili bi se udale ili odselile negdje. To negdje uvijek i inače podrazumijeva što dalje. Bilo da je odlazak fizički ili psihički. One koje su spadale u grupu šemica, hodale bi po obližnjim kafanama i pričale i ono što jeste i ono što nije istina zbog čega bismo mi uvijek morali intervenisati da Seno na neku šemicu ne bi nasrnuo onako kako je na jarana Hareta, a svi znamo kako je to završilo. Hare je, eto, zbog novonastalog oblika nosa dobio nadimak Udica. Cure su ga odmilja zvale Udy što je odlično poslužilo u muškom bockanju i stvaranju fora. Što je fora gluplja i nelogičnija to je smijeh duži i glasniji, al’ nije to važno. Ono jeste važno je ubosti tamo gdje je najosjetljivije na što figurativniji i bolniji način. Muški fazoni –niko ih nikada neće shvatiti.
U maju su se upoznali na Muči, u junu prvi put prošetali gradom isprepličući prste, a u julu je Seno prvi put doveo u naše društvo. To je bio ključni test u njegovom životu, jer ako Meri odjednom, bez objašnjavanja i dočaravanja skuži naše fore, podizanje obrva i smišljanje teorija zavjere o svemu i svačemu, onda je ona ta. Prije toga, od svih šema i šemica, upoznali smo samo jednu, hudnicu hudu, koja se svim silama trudila da postane dio nas, ali nije uspjela. Tako to ide. Svi ti filmovi koje unaprijed snimimo u svojoj glavi i pregledamo bar deset puta do mogućeg emitovanja u stvarnosti, nekako propadnu i zauvijek ostanu samo naši. Unatoč uvjerenju da je to najidealniji način na koji bi se nešto moglo desiti –bum- život nađe podobniji za određene uvjete i vrijeme. Tako je Seno nama donio film koji se uprkos svemu morao emitovati –Meri nam se morala svidjeti ma kakva bila i ma koliko se vidno ne uklapala. Baš zbog toga nikada ne znamo da li nam se Meri stvarno svidjela ili smo pred oči i u uši stavili filtere zvane Seno koji su činili da do nas dopire samo najbolje i najpotrebnije za njen ulazak u našu klapu. Kad je Jasko čuo da Meri najviše voli filmove u kojima neko nekog rokne, odmah je rekao da je ona ta. Kada je Meri rekla da vikendom ide na trčanje, Amra se složila sa Jaskom, a kada sam ja vidjela da Meri nosi nikad crnu i uvijek šarenu odjeću, nastavila sam se na njih dvoje i pitala kada ćemo opet svi skupa izaći. I to je bilo to.
Seno se zaljubio pa je zavolio i onda se stalno zaljubljivao.
Tek u tom periodu je Jasko smio, bez straha da će ga neko zbog tog zezati, naglas izgovoriti da je volio Jasnu. Do tada je tu činjenicu koju smo svi znali iskazivao na način da se skoro potukao sa Senom svaki put kada je spominjao njeno ime. Sada kada je Seno govorio da voli Meri, svi smo postali emotivniji. Jasko je na neku tužnu pjesmu i suzu skoro pustio, ali uzalud, Jasna je već tada bila u Holandiji kod tetke i pričalo se da se zaljubila u nekog tamo, nekog njihovog, što i nije bilo tako teško kao ona pijavica od rečenice: „I sretna je pravo sa njim.“ Kao da nije bila sretna sa Jaskom. Baš su krvopije te izjave koje te naizgled samo informišu, a zapravo te temeljno probadaju.
I Senu je probolo. Niotkud. Pa tako i nas skupa sa njim, jer kao što već napisah, Seno je bio pokretač i stoper svega. Probola ga Meriina rečenica da se više ne osjeća kao prije i da bi bilo najbolje da ostanu prijatelji. Niko nikada nije saznao kako i zašto je do toga došlo. Možda Seno i Meri nikad nisu bili tako savršen par već je Seno uspio savršeno projektirati takav film pred naše oči i što je najgore u svoju glavu pa je vremenom živio u neistini. Možda im jednostavno nije išlo, ali išlo je predugo da bi išlo stazom lošeg. Osim sponzoruša, niko toliko ne izdrži.
Poslije svega, ostale su dvije istine kojih smo se držali kao davljenici za slamku. Jedna je da im je bilo lijepo, a druga da je to bila prva Senina ljubav, a svi znamo kolike su šanse da prva ljubav ostane posljednja. Prva ljubav prosto uvijek ostaje nedovršena, neispričana i na više načina bolna. Prođu godine, zaljubiš se i pronađeš posljednju ljubav, ali ona prva te uvijek nekako žigne i podsjeti na ono što si nekad bio -ma koliko to nekad trajalo. Senino nekad je trajalo dvije godine i po’ i ne mogu reći da ga nije cijelog presvuklo i učinilo da smo bili primorani upoznavati novog Senu, ali taj proces nastajanja novog-starog jarana učinio je da iz njegovog života zauvijek izbaci šeme i šemice. Sasvim je jasno da Seno nikada do tada nije ni razmišljao o vjerovatnosti da je svako nečija ili šema ili šemica i da je upitno koliko je ljudi bivalo probodeno njegovim riječima na rastancima na Pofalićima. Sve to nam je i naglas priznao jedne srijede nakon četvrte pive u Korneru. Malo je zamuckivao, osramoćeno se crvenio, jer je njegov film naglo i bez pitanja prekinut, a njemu se gledao do kraja života. „Nema filma dok ga neka viša sila ne pusti i zabrani ti da se ti petljaš.“ –dodao je Jasko i od tada je češće spominjao Jasnu. Priču o njoj je obično započinjao nastavljajući se na Seninu priču o njegovoj Meri.
Emina Basara
Juni, 2017
Sarajevo