Dr. sc. Ahmed Kico: Prikaz knjige pjesama Pjesnik i ruža, autora Edina Korjenića
Piše: dr. sc. Ahmed Kico
Pred čitateljima je nova knjiga pjesama bugojanskog i bosanskohercegovakog pjesnika Edina Korjenića simboličnog naziva Pjesnik i ruža u kojoj autor na osebujan način kazuje svoj odnos sa zbiljom. „O čemu se ne može govoriti, o tome se valja šutjeti“, filozofska su promišljanja i iskazi Ludwiga Wittgensteina koji se u mnogo čemu odnose na svekoliki život, a posebno pjesnički izričaj Edina Korjenića. Dakle, nakon višegodišnje šutnje i sazrijevanja, pred nama je nova knjiga u kojoj se na raskošan način zrcali umjetnička imaginativnost Pjesnika i Stvaraoca kroz pjevanje o pjesniku i ruži kao univerzalnim kategorijama i vrijednostima svijeta.
Ako granice našeg jezika jesu granice našeg svijeta, kako tvrdi Wittgenstein, onda je Korjenićev svijet i u knjizi Pjesnik i ruža, zapravo bezgraničan. “Savršenu poeziju ne treba tumačiti”, kaže Borges, pa zato i Edinovu poeziju (pjesništvo) treba razumijevati, bez pretenzije da se objašnjava. Korjenić je jedan od rijetkih bosanskohercegovačkih pjesnika koji je uspio ispisati (ispjevati) zaokružene knjige poezije, a ne samo zbirke pjesama. Uspio je stvoriti posebne svjetove koji imaju svoju unutarnju logiku, koja se nekome može ne sviđati, ali daleko od toga da iko može osporiti vrijednost takve poezije. Cjelina Korjenićevog još uvijek po obimu, nevelikog djela, ali po značaju i značenju izuzetnog, pokazuje da su u pravu oni koji je razumijevaju kao haiku, s tim da ona ima originalni umjetnički uklon koji neki od pisaca prepoznaju i kao ediku.
Knjiga pjesama Pjesnik i ruža sazdana je od pet ciklusa – Kiša koja pada po snovima, Ja sam tvoja sjena, Previše razmišljanja o životu, Pjesnik i ruža i Teatar Fedra. U tom otvorenom prostoru pjesnik Korjenić traga za bitkom pjesme, s tim da svojim pjesničkom glasom koji u sebi sabire naboje pročitanog i proživljenog, a koji opet u sebi ima mnoštvo slika, metafora i ironije nastoji proniknuti u smisao svekolike zbilje (Pobjednici sa zastavama poraženih/ koračaju po laticama ruža/gubitnici koračaju po laticama ruža/ svezani iza pobjednika…Što vjetar/radi ruži/a što ruža/radi vjetru/to ni dušman/ne bi).
U svih pet ciklusa Korjenićeve poetike isijava gorki revolt i ironija prema posvemašnjoj ljudskoj oholosti i gramzivosti, napokon tragičnom usudu ljudi koji svo vrijeme igraju igru ratnika i patnika. Zato će Korjenić u pjesmi „Zašto ljudi vole da se igraju“, na jedan gotovo Brechtovski način podcrtati: Igraju se /ratnika i patnika/sunca i mjeseca/vode i vatre/dok ne shvate. Kao i u prethodnim knjigama (Šibanje oblaka, Drvo na krovu i Svanuće otključanih snova), Korjenićeva poezija (poetika) u mnogim elementima inspirirana je pjesništvom Bertolta Brechta, njemačkog pjesnika čija je svježina i aktualnost i dalje u gotovo svim sferama umjetničkog stvaralaštva (osobito pjesničkog i teatarskog), nesporna. Na ovom fonu je i Korjenićeva pjesma koja je posvećena Brechtu („Zakašnjela pjesma za Brechta“) koja je napisana na njemačkom jeziku (u prethodnoj knjizi pjesama Drvo na krovu, Korjenić je napisao pjesmu znakovitog naziva „Uvijek pitaj Brechta“).
Korjenićeva knjiga Pjesnik i ruža, je univerzalna i moderna i po obilju metafora i asocijacija koje prikazuju svekoliki život. Riječ je o univerzalnom značenju i značaju Edinovog osobenog pjesničkog života, budući da bugojanski i bosanskohercegovački pisac (Milanović N.) za Pjesnika (Korjenića) kaže da je čudesan, te da „piše čudesne pjesme, čudesne ljubavne pjesme.“ I zato se kroz hermeneutiku i ove knjige može ustvrditi da je moto Pjesnikova (Edinova) pisanja da je, kada prozreš i prezreš banalnost svakodnevnice, „lijepo znati živjeti tako da ne smetaš nikome.“ Inspiriran „životnim vrtom nesređenih riječi“, Korjenić zabrinut nad tugom nerazuma, i u ovoj knjizi ispisuje „male potopljene tajne koje nam drhte u očima“.
Pjesnik i ruža, kao i prethodne knjige poezije Edina Korjenića predstavaju nam pjesnika koji nam govori da je poezija „najnevinija od svih zanimanja”, ali se služi jezikom kao sredstvom koje je „najopasnije od svih dobara”, jezikom koji „daje svjedočanstvo o onom što on, čovjek, jeste”. Zato se može reći da se u pjesmama Korjenića poezija i estetika ne samo susreću, već i prožimaju, dopunjuju i poistovećuju, te se tako dospijeva do onog „… jer isto je misliti (kao) i biti”, dakle, do esencije i egzistencije. Otuda je teško odrediti gdje u Edinovom pisanju započinje i gdje se završava poezija, a gdje poetika, odnosno estetika. Hermeneutički kazano poezija je kod Edina Korjenića u neku ruku prikrivena filozofija. Ona samo drugačijim sredstvima saopštava istu onu smisaonost kao i filozofija i u tom pogledu se uzajamno dopunjuju.
Poezija Edina Korjenića može se razumijevati i kao umjetnička vizija novog svijeta, odnosno kritika aktualne zbilje u “oskudnom vremenu“, u okviru koje lirika kao književna disciplina reafirmira nekadašnji značaj i značenje književnosti uopće. Iako univerzalna, Korjenićeva poezija posebno je vrijedna i zanačajna za bosanskohercegovački prostor, budući da iznova na neponovljiv umjetnički način pokazuje da književnost ima smisla, unatoč medijske, političke i ine buke kojom je zatrpana i zapretana ljudska zbilja. Također, poezija Edina Korjenića „danas može biti oruđe u borbi protiv brzog jezika kao falsifikata svijeta i života. Protiv očišćenog, logičnog, diskurzivnog, kauzalnog jezika koji samo daje privid jasnoće; protiv ogoljenog jezika koji ogoljuje dušu“. Pored ostalih, na takvom tragu su i Korjenićeve pjesme „Mravi i legionari“, te „Ironična pjesma o padu za slobodu“ u kojoj pjesnik na upečatljiv način kazuje o bitnim relacijama ljudskog bitka kao što su sloboda i život: Za koju slobodu si/život dao/ sloboda ima puno/ ali samo jedna/bila je prava/ tvoja živa glava.