Čovjek koji je pratio bubamare – odlomak iz romana autora Nedžada Š. Milanovića
172 – 173
Došao mi je drug kojeg sam volio najviše na svijetu.
Živio je u kući do moje i bio je stariji od mene, što ću
tek kasnije saznati od moje majke. Imao je blage kose
oči, mali široki nosić, nasmijane usne. Nije znao dobro
govoriti, ali je svojim kratkim prstićima pretakao ljubav
i neku čudnu pozitivnu energiju u svakoga koga
dotakne. Odjednom bi ustao i počeo me blago milovati
po licu, a sav se pretvarao u široki, okrugli osmijeh.
Imao je Daunov sindrom, ja to nisam znao, a nije mi
bilo ni bitno.
Volio je cvijeće, sunce, životinje.
Volio je ljude.
Bio je Dijete Ljubavi.
Mislim da su to odabrana djeca koju Bog šalje na
Zemlju kao opomenu ljudima da postoje ljudi koje ne
zanimaju ratovi, zavist, ljubomora, mržnja…
To su potomci ili ostaci Plemena Cvijeća koje je htjelo
zbrisati Pleme Strašno, ali je Mali Ljiljan uspio proći
kroz pećinu, hraneći se mirisima ruža.
Oni su tu da pokažu kako je moguće, i kako je lijepo
živjeti u ljubavi, sa ljubavlju i samo zbog ljubavi.
Dugo smo sjedili u bašti.
Sunce nas je milovalo toplotom, a mi smo očima
milovali cvijeće. Moj Drugar, kako sam ga zvao, držao
je u ustima olovku, gledajući u žute i crvene tulipane
koji su bili pravilno poredani. Vidio sam mu radost u
očima. Onda je spustio pogled na svoju debeljuškastu
ruku na kojoj se zadržala jedna mala bubamara.
Ja sam mu govorio da treba izgovarati rečenicu:
„Rada bajo, pokaži mi put odakle ću se oženit.“
Tu rečenicu sam čuo od starijih, s tim da su djevojke
tražile da im pokaže put gdje će se udati.
On se smijao dok sam izgovarao ovu „molbu“
pokušavajući je ponoviti za mnom. Nije mu baš išlo,
pa smo se dugo smijali posmatrajući bubamaru, koja se
odjednom vinula u zrak nestavši iz vidokruga.
„Vidiš, odande ćemo se oženiti ti i ja,“ govorio sam mu
pokazujući rukom u pravcu gdje je nestala bubamara.
174 – 176
Jedan je molio bubamaru da mu pokaže put kako će
doći do bogastva.
Svi su ga začuđeno gledali, a on je odgovorio da je to
normalno, ako zna pokazati put odakle će se neko
oženiti ili gdje će se neko udati, zašto ne bi znala
pokazati put do sreće i onima koji je ne vide u ženidbi i
udaji, nego u materijalnom bogastvu.
„Nije sreća samo u novcu, ima nešto i u zlatu.“
Smijali su mu se.
Pogledao ih je, okrenuo glavu prema žutoj kući koja
nije imala ogradu na balkonu i samo četiri puta klimnuo
glavom. Osjećao se neshvaćenim.
Djeca su se ponovo zaigrala, a njegov pogled je lebdio
negdje iznad planinskih vrhova.
Jednoga dana otišao je za nekom bubamarom.
Tražili su ga danima, obilazili planinske vrleti, zavlačili
se pod niske, teške borove grane, prevrtali svaki kamen.
Obilazili su rijeku, zavirivali u hlomove pod kojima su
lelujale velike potočne pastrmke. Naglo su nestajale
uplašene suncem koje se odjednom pojavilo iza krupnih
leđa čovjeka u dubokim zelenim ribarskim čizmama.
Vremenom su zaboravili Čovjeka Koji Je Pratio
Bubamare.
Godine su se taložile jedna na drugu, potiskujući sve
dublje one davne, davne.
Preplašili su se kada su vidjeli veliki zeleni helikopter
kako se spušta na šareni proplanak, pred kojim je trava
bježala, okrećući mu leđa.
Helikopter je lebdio u mjestu, a kada se spustio i kada
se motor ugasio, trava se okrenula licem prema njemu.
Iz helikoptera je iskočio, dočekavši se lijevom rukom
na livadu, Čovjek Koji Je Pratio Bubamare. Zagledao
se u nebo, pa u visoke borove koji su okruživali
proplanak. Udisao je miris dana, a onda je kleknuo na
zemlju i ubrao desetak cvjetova janjka.
Bijeli cvijet janjka mu je najviše nedostajao.
I trava, trava mu je nedostajala, ali ne toliko koliko
janjak bijeli i maslačak žuti. Tri male suze, dvije u
lijevom i jedna u desnom oku su se otkinule i kliznule
ka ustima. Dočekao ih je rukom u kojoj je držao janjak.
Narod je dolazio da ga vidi.
„Gdje si bio ovoliko dugo?“
„Tamo,“ pokazivao je glavom neodređeno.
„Jesi li pronašao blago?“
Nozdrve su mu podrhtavale, a oči poprimile staklast
izraz.
Naglo se sagnuo i počeo brati cvijeće trpajući ga u
bijelu košulju.
„Ovo, ovo, ovo…ovo je sreća,“ govorio je grabeći
objema rukama cvijeće oko sebe.
Otišao je do helikoptera i nešto govorio sa ljudima u
njemu. Kad se odmaknuo, trava je ponovo bježala u
mjestu, okrećući leđa, upinjući se naprijed, ali ne
mičući nigdje. Helikopter je nestao iza visokih borova,
a on se okrenuo prema mještanima.
Duboko je udahnuo i izdahnuo nekoliko puta. Povukao
je košulju iz hlača, a raznobojno i raznomirisno cvijeće
se rasulo oko njega.
„Došao sam da ostanem, nigdje nema ovog cvijeća,
ovih ljudi…“
Zašutio je naglo pomislivši da je čak pomalo i
patetičan. Naslonio je ruke na čelo koje je plamtjelo od
sunca.
„Hajmo sjesti u hladovinu.“
„Nemoj, rasrdit ćeš sunce, čut će te.“
„Zna ono da ga volim, ali sad se nešto zagledalo u nas,
previše toplo se zagledalo. Obradovalo se našem
susretu,“ reče Čovjek Koji Je Pratio Bubamare,
zagrlivši ljude oko sebe.
Sunce je provirivalo iza visokih borova želeći vidjeti
gdje svi odjednom odoše. Bilo je kasno, već je ostalo
iza njih.
„Sutra,“ pomisli sunce i uperi svoje tople zrake u
nepregledni beskraj.
178 – 179
Moj Drugar se još smijao pokazujući rukama ka nebu u
pravcu gdje je nestala bubamara.
Imao sam još drugova, ali njega sam najviše volio.
Kada sam bio malo stariji, bio sam mu zaštitnik, a on
mi se zahvaljivao šireći ljubav oko sebe. Nisam mogao
biti toliko neraspoložen i ljut da se ne bih oraspoložio
čim bih ga ugledao.
Eh, kako bi svijet bio lijep da smo svi kao moj Drugar,
da smo svi Djeca Ljubavi ili Djeca Cvijeća.
Druga djeca znaju biti podla. Upravo tako, strašno
podla.
Prvi put sam istukao jednog dječaka koji je izazivao
mog Drugara.
„Heeeeej, kosooki, hej Mongolu,“ uzviknuo je kada
smo prolazili pored njega.
Moj Drugar se ukočio od straha i snažno me uhvatio za
ruku. Bijes, za koji nisam znao da stanuje u meni, naglo
je provalio.
Udario sam tog dječaka jednom.
Još jednom.
Još i još.
On je plakao, a ja sam ga tukao. Onda sam osjetio
poznate ruke na sebi. Zastao sam. Moj Drugar je bio
uplakan. Mislio sam da će mi srce puknuti od tuge.
Dječak je plakao, izvinjavajući se. Pustio sam ga.
Pobjegao je.
Za kratko vrijeme ljubav se vratila u tijelo mog
Drugara. Kroz oči koje su ponovo zasjale starim sjajem.
Mama je objašnjavala da ga je Bog uzeo samo zato da
ga pošalje negdje drugo da širi ljubav.
Želio sam vjerovati u to, a kada sam god kroz život
susreo Dijete Ljubavi, vidio sam svog Drugara.
Dodirnuo bih ga, a poznata pozitivna energija
prostrujala bi mojim tijelom.
Bio je nježan kao cvijet, blag kao osmijeh i unosio je
radost kao sunce.
Bio je Cvijet.
Bio je Osmijeh.
Bio je Sunce.
Bio je Dijete Ljubavi.