BUGOJANSKI MIKELANĐELO
Piše: Viktor Dundović
Na sam dan izbora 2.oktobra 2006. na glasačkom mjestu u II. Osnovnoj školi (nekadašnja „Stipo Đerek“) čuh poznato ime, dižem pogled od papira i ugledah poznato lice najčuvenijeg bugojanskog kipara (vajara) – Stipe Ledića. Vadim fotoaparat i uslikah ga taman kad je ubacivao glasačke listiće u kutiju. Spremam svoje papire, fotoaparat, napuštam glasačko mjesto po nalogu Helsinškog komiteta za ljudska prava, a Stipo mi je već umakao na školsko dvorište. Požurih za njim a on nagazio kao kakav momak što odavno trenira brzo hodanje. Ispred mene je nekih 30-ak metara te i ja ubacih u najveću hodačku brzinu, ali i Stipo ne popušta već drži dobar ritam. Neću da trčim, niti da ga zovem, bilo bi neprikladno pa čak i nekulturno. I tako se ganjaju dvojica vrsnih hodača, ja najmanje 20-ak godina mlađi od njega, u dobroj formi i kondiciji, i pera ne mogu odbiti umjetniku u podobrim godinama. Sporo smanjujem rastojanje i tek nadomak njegove kuće jedva ga nekako sustigoh, obraćam mu se i kažem da stvarno ima momački hod. Nastavljamo zajedno žustrim korakom, pitam ga gdje je, što radi, čime se bavi: –U Zagrebu sam, pomalo radim svoj posao, iako sam u mirovini, i sada radim na tome da se potpuno vratim u Bugojno u svoju kuću.
Svraća u obližnju prodavnicu i kupuje salamu, kruh, mlijeko i nastavljamo do njegove kuće. Uvodi me u svoju radnu šupicu, zapravo mala izbica od dasaka koja se nekim čudom samo što nije urušila od starosti i pognutosti. Cijela njena unutrašnjost je krcata Stipinim vajarskim djelima, pravim nekoliko fotki, ugodno sam iznenađen, preplavljen ljepotom umjetnosti što me zapahnu u toj neuglednoj daščari.
Odvodi me na prvi kat svoje uništene kuće, a tek tu koje blago čeka da bude viđeno i otkriveno!
Zajednički pokušavamo pobrojati samo neka od njegovih vajarskih djela u Bugojnu:
Spomenik na ulazu u Bugojno od Donjeg Vakufa (simbolizira rast Bugojna u zlatnim vremenima, a i danas simbolizira isto, samo suprotno – pad Bugojna od najvećeg do najmanjeg, a kakva je situacija već bismo trebali nove stubove pada ukapati u zemlju), Gradski park sa fontanom i bronzanom Figurom dječaka sa ribom (uništen i pokraden), Partizanski park – uništen i odvezen ogroman Spomenik palim partizanima (težak 13 tona – to je demo(n)kracija varvarski u ime divljaštva učinila za vrijeme rata- iskoristiše priliku i Bugojno im to nikad neće halaliti), Mladenci ispred hotela „Kalin“, takođe minirani još na početku demo(n)kratskih promjena 1992.g., Fontana sa otvorenom školjkom ispred Crkve Svetog Ante, Žena sa knjigom ispred zgrade općine, Ispirač kože ispred Kožarine zgrade (bronza), Kamena kugla ispred KSC-a, Rodoljub na strijeljanju ispred Zgrade solidarnosti od bihacita, (takođe uništena i odvezena demo(n)kratskim poduhvatima a replika od gipsa nalazi se u predvorju Pozorične dvorane KSC-a), Djeca uz fontanu ispred kafića „Tref“ a preko puta Vatrogasnog doma, Šahovska figura topa ispred nekadašnjeg motela „Akvarijum“, Fontana u krugu „Rodića“, Kupačica ispred PBS (Privredna banka Sarajevo…Spominjemo i njegov atelje u krugu Gorice gdje je bilo mnoštvo njegovih umjetničkih djela koja su polomljena, uništena, pokradena, izgubljena…
E ovaj dan ću pamtiti do kraja života kao da sam otkrio neku dugo skrivanu katakombu iz grčkog ili rimskog perioda sa djelima najčuvenijih antičkih kipara. Napojih oči, dušu i srce ljepotom nastalom iz čiste Božje ljubavi i ljudske strasti za umjetničkim stvaranjem.
Viktor Dundović
03.10.2006.g