BUGOJANSKE SLASTIČARNE – Piše: Obrad Kisić
Jedno od obilježja manjih gradova u bivšoj državi, pa tako i u Bugojnu, bile su slastičarne, čiji su vlasnici, uglavnom, bili Albanci sa Kosova i iz zapadne Makedonije. Naravno, slastičarni je bilo i u većim gradovima, ali su one, ipak, u manjim sredinama, po mnogo čemu, bile specifične.
U svakodnevnom životu bile su mjesta na kojima su se okupljale različite generacije i profili ljudi. Ipak, slastičarne su bile najomiljenije sastajalište mladih. U to vrijeme nezamislivo je bilo da u istoj kafani mogu sjediti učenici i nastavnici. Tako su srednjoškolci, ali i učenici viših razreda osnovne škole, u slastičarnama pronalazili svoj kutak.
Slastičarne su imale i druge stalne goste, koji bi često u večernjim satima znali voditi duge i neiscrpne razgovore o raznim temama, među kojima bi preovladale one sa lokalnog nivoa. Ti bi se razgovori znali odužiti i do iza pola noći. Bilo je i mnogo komičnih situacija o kojima bi se kasnije danima pričalo u gradu.
Bugojno je prvu slastičarnu dobilo još sredinom pedesetih godina minulog stoljeća. U blizini gradske pijace otvorena je „Mocca“, vlasnika Ibrahima Idrizovića. Kasnije je porodičnu tradiciju nastavio njegov sin Selim.
Ubrzo je na početku tadašnje Ulice Ive Lole Ribara (preko puta gimnazije) proradila slastičarna „Malina“, čiji je vlasnik bio Sejfo Šalja.
Kako se krajem pedesetih i početkom šezdesetih godina, oko hotela „Bosna“ (danas zgrada Općine) život odvijao sve dinamičnije i ovaj dio našeg grada je dobio slastičarnu. Sjećam se da su vlasnici bili Albanci, braća Dževdo i Raif. Radili su u objektu koji je Bugojancima i danas poznat kao „Zdravljak“. Ostali su do 1966. godine.
Nekako u vrijeme njihovog odlaska, pri kraju Ulice Ive Lole Ribara otvorena je slastičarna „Jagoda“. Vlasnik je bio Halil Hasani, koji je iz Prizrena stigao zajedno sa tri brata.
Među širokom ponudom kolača, najtraženiji su bili krempita, šampita, tulumba i baklava. Razne vrste torti su se sjekle i prodavale na komade.
Za razne svečanosti u bugojanskim slastičarnama su se naručivale torte, na kojima bi bio ispisan prigodni tekst, zavisno već o kojoj se vrsti čestitke radi.
Posebno su bili traženi vrući bureci, koji su se mogli naći u svako doba dana. Uz njih bi se, po želji gosta, serviralo i kiselo mlijeko, koje su slastičari pravili u vlastitoj režiji.
Dugo vremena najpopularnije osvježavajuće piće bila je bugojanska kokta, koju je, kao i još nekoliko vrsta sokova, proizvodilo ovdašnje preduzeće „Okašnica“.
Već od prvih dana aprila, pa sve do početka jeseni, trajala je sezona sladoleda. Preovladavali su okusi vanilije, čokolade, limuna i jagode. Prodavao se u kuglama, a servirao u kornetima i porcijama.
Kasnije su se pojavili i pokretni automati sa točenim sladoledom, koji je za većinu naših sugrađana bio posebna poslastica.
Sve četiri slastičarne, koje sam pomenuo u ovom tekstu, svaka na svoj način, bila je obilježje nekadašnjeg Bugojna. Zbog toga se mnogi Bugojanci, čije su odrastanje i mladost pratila nezaobilazna druženja u slastičarnama, iako je od toga prošlo mnogo vremena, vole prisjetiti tih dana.
Istina, u Bugojnu su krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina, bile otvorene još dvije slastičarne, ali su radile kratko vrijeme.
Da bi ova priča bila upotpunjena treba naglasiti da je sve do 1992. godine slastičarnu imalo i naselje Gračanica, koja je decenijama bila smještena uz magistralni put Bugojno-Gornji Vakuf.
Naš grad i danas ima nekoliko slastičarni. U odnosu na ranije, to su objekti drugog formata, koji, također, imaju svojih draži i zanimljivosti, što je tema za neku drugu pričul
Piše: Obrad Kisić