BACIKLO
U zadnje vrijeme primjećujem da mnogo ljudi vozi bicikl.
„Masovna pojava“, rekao bi jedan moj komšija.
I mlado i staro.
Sjednu na bicikl i „ožeži.“
Sve po ulicama voze, „ševaju“ između prolaznika. Zaobilaze djecu u kolicima.
Oni mlađi , poput motorista probijaju se između šetača, pa kad zakoče, okrenu se na putu ostavivši crn trag iza sebe. Ovi stariji biciklisti ne divljaju, stave peškir oko vrata, rezervnu majicu u gepek i voze. Kažu da je vožnja biciklom dobra za zdravlje.
Zdravija od lijekova.
I, ako stalno vozaš, ne može te ništa zaboljeti.
Ni zub.
Ovaj jedan se toliko pod stare dane zaljubio u zdravlje i u život, a samim time i u bicikl, da tu riječ koristi i u narodnim poslovicama.
Ko rano rani, duže će biti na biciklu.
Sve što bi volio da neko uradi tvom biciklu, uradi tuđem.
Bicikl je čovjekov najbolji prijatelj.
U Africi je jedan čovjek stalno vozio bicikl i živio je duže nego da nije vozao.
Osam dana.
***
Komšija Ado je prvi imao bicikl.
Crn.
Rog.
Sa malenom crnom tašnicom ispod sica u kojoj je bio poznati „ključ za baciklo,“
nekoliko vrućih flekova i ljepilo koje smo mi zvali gumeleza.
Donio mu otac iz Slovenije.
Sve su se djevojčice zaljubile u njega.
Odjednom.
Mi dječaci smo molili Boga da pomogne da Ado slomi bicikl.
Da slomi bar nogu, ako ništa drugo.
-„Ado, daj jedan krug.“
-„Ne možeš ti dofatit sa cica, a ne znaš vozit ispod štange… a, može ti spast pedala ili lanac, pa ćeš svratat.“
Tako su tekli razgovori.
Ako nekome i da „krug,“ taj ga je potplatio sa pet lizala na kojem su bile sličice igrača.
-„Evo, pazi da ti lanac ne spadne, ćaća će ti ga stavljat… ako ga ogrebeš, ne izlazi mi na oči… ahaha, evo ga, Lav Jašin, njega nemam.“
***
Kad sam sedamdesetih godina ugledao crveni poni u hodniku, htio sam se onesvijestiti od dragosti, ali eto, nisam. Samo sam bio sretan.
-„ Donijela ti tetka iz Austrije,“ kaže mama.
Svi su se okupili oko mene i ponija.
– „Jest fino baciklo, zeleni se k'o trava,“ uzbuđeno reče Miki, za koga ćemo kasnije saznati da ne razlikuje boje.
– „Žensko baciklo,“ dobaci Ado naslonjen na svoj Crni Rog.
– „Nije žensko, austrijsko je,“ branim se ja.
– „Di mu je štanga, ako nije žensko?“
Zbunjeno sam šutio.
-„ Šta će mu štanga da se ubije u mošnje“, reče stariji komšija Edo „to sa štangom je za cure , one nemaju mošnje, nemaju se u šta ubit.“
Svi smo zašutjeli, a ja sam likovao, iako nisam znao šta su mošnje.
Većina djevojčica su mene upisivale u leksikon, u onu rubriku „Ime vaše simpatije.“
Ja sam rastao, nisam mislio ni na šta drugo.
Onda mi ga otac oduzeo, jer umalo nisam propao u školi.
Djevojčice se vratile Adi.
Puno godina kasnije ću shvatiti da su bile zaljubljene u crveni poni, a ne u mene.
***
Danas je sve drugačije.
Svi imaju bicikl, pa se niko ni u koga ne zaljubljuje za „krug“.
Još nam samo nedostaje nekoliko kilometara biciklističkih staza.
– „Polahko,“ veli moj kolega sa posla „napravit će ljudi sve, čemu žurba. Ima staza u Cirihu, Minhenu, Geteborgu… bit će i kod nas, Bože zdravlja i nek se, brate, ne puca…“
***
Danas znam da je bicikl pravi lijek. Bolji od andola i kafetina.
Djevojke se danas ne zaljubljuju u bicikla, nego…
Ne pomaže ti ni auto, osim u vicu, a u vicu je sve moguće.
I laž, kao što je laž i onaj vic kad Haso sjedi sa curom u crnom džipu.
-„ Voliš li me?“
-„Volim, Haso.“
-„Puno?“
-„Najviše.“
-„Moram ti nešto reći.“
-„Šta?“
-„Ja sam oženjen i imam dvoje djece.“
-„Uh, što me prepade, ja mislila da nije tvoj džip.“
(Piše: prof. Nedžad Milanović)