Zar je odjeća stvarno bitna?
Već dugo sjedim na klupi u parku i razmišljam… razmišljam o ljudima i svemu što je se promijenilo. Nikada nisam vidjela toliko mržnje, zavisti i ljubomore u ljudima kao danas. Promijenili su se, nema više onog pravog prijatelja koji bi dolazio s iskrenim riječima i koji ti želi sve najbolje… Danas je sve suprotno, ljudi su postali dvolični i samo ih zanima jedna stvar, a to je novac, naravno … sve je postalo materijalno… Žudim za pravim prijateljem, koji će biti uz mene i kome novac neće ništa značiti, ali gubim nadu, jer takvih ljudi je danas sve manje i manje…
Moje razmišljanje su prekinule dvije ‘prijateljice’ ako ih tako mogu nazvati. Bile su to Amra i Emina. Izgledale su sretno dok su prolazile stazom. Poznavala sam ih 9 godina, mada ih nikada nisam baš upoznala, jer su bile tip osobe koje sam opisala na početku, ali sam uvijek bila dobra prema njima bez obzira što su one bile takve… ”Hej pa gdjesi ti?” Amra je se osmjehnula i sjela pokraj mene. ”Evo malo odmaram”, odgovorila sam. ”Kako ti nije dosadno samoj tu sjediti”, Emina je dobacila? ”Pa nije…”, promrmljala sam, jer nisam znala što reći. ”Nećeš mi pohvaliti nove tenisice”, Amra me je u čudu gledala… Brzim pokretom sam spustila pogled na njene tenisice i samo rekla ”Lijepe su”. ”Samo ih je platila 250 maraka”, Emina je dobacila svoj komentar. ”Meni to i nije skupo, jer ja ne bih nikada nosila nešto što je 30 maraka, Bože sačuvaj, to bi za mene bila velika sramota”, pogledale su se međusobno i nastavile smijati, a ja sam stajala smireno i gledala u njih nekako zbunjeno. ”Jesi dobro”, Emina me je upitala? ”Jesam, jesam” brzo sam odgovorila.
”Jeste li vidjele šta je Jasmina obukla neki dan”, Emina je kao i obično započela tračanje. Nisam se htjela miješati, a zapravo i nisam vidjela svrhu njihovog silnog tračanja o drugim ljudima i o onome što oni nose, zar je to važno? Očito njima je. ”Ma samo se bruka s onom majicom koju je kupila kod kineza”, opalile su se smijati… Primijetile su da stalno šutim, pa im je postalo ‘neugodno’. ”Selma, jesi ti bila u gradu jučer sa svojom sestrom”, Amra me je upitala? ”Jesam”, odgovorila sam kratko. ”Vidim bile ste nešto kupovale”, nastavila je. ”Da,kupile smo tenisice i nekoliko majica, ništa važno”, odvratila sam. ”A pošto si ti platila tenisice i majice”, lagano je se nasmiješila i čekala moj odgovor. Prije mi je bilo neugodno reći cijenu jer znam što bi uslijedilo, ali sada mi nije bilo nimalo važno pa sam odgovorila. ”Tenisice 30 maraka, a majice po 10”. Uslijedila je šutnja i njihovi međusobni pogledi… znala sam o čemu razmišljaju… same su rekle da je sramota kupiti nešto od 30 maraka, a sada kad sam ja rekla da sam među tim ljudima koji se navodno ‘sramote’ što kupe nešto tako jeftino, došle su u situaciju da su mogle samo šutjeti, a kasnije kad odem nastaviti tračati o meni i mom izboru.
”Vidi koliko je sati, ja moram na trening”, Emina je povukla Amru za ruku, ”Vidimo se”, lažno se nasmiješila i nastavila žurno koračati s Amrom… To su današnji prijatelji i današnji ljudi… Tužno je to što ljude procjenjuju kroz odjeću zar ne? Danas vrijedi ona: ”Dobar si onoliko, koliko imaš novaca”.
Svijet je postao jedna velika ‘trgovina’ gdje ljudi biraju koga će uzeti, a družiti se možeš samo sa onima koji sebi mogu priuštiti skupe stvari. Žalosno, ali istinito. Voljela bih da sam se rodila u ono vrijeme kada nije bilo bitno što nosiš i jeli to marka Nike, All star, Addidas… To je bilo potpuno nebitno, a najbitnija je bila sreća i nevini osmjeh. Mogao si bos hodati po ulici i po kamenju, a ujedno biti i sretan. Cijenila se ljubav, iskrenost, povjerenje… Svijet je bio bolji jednom riječju. Mogao si se osloniti na ljude i imati prijatelje koji bi ti pomogli u svako doba.
Dok sam odrastala, jedna rečenica mi je odzvanjala u glavi: ”Odijelo čini čovjeka”. Zar je stvarno bitno odijelo da bih ja pokazala kakva sam ja osoba? Ljudi te osuđuju po onome što nosiš, a nitko ne bi prišao i prvo popričao s tobom da čuje tvoju priču jer ima ljudi koji ne mogu priuštiti skupe stvari, ali to ne znači da su to loše osobe, baš suprotno… U meni gori jedan mali plamen i sa strpljenjem čeka da se ljubav i ono nekadašnje vrijeme vrati… To bi bilo nešto najljepše na ovom svijetu i bilo bi mira, veselja… Nada umire zadnja, pomislila sam. Obrisala sam suzu koja je kliznula niz moj obraz… Ta suza je kliznula zbog njih i ljudi koji vide svijet kroz odjeću…
Ljudi dragi, zar je odjeća tako bitna…