Taj grad Bugojno je…
Piše: Zdenko Antunović
Promišljajući opisati i oslikati Bugojno kroz neku od književnih formi prva misao bila je putopis, no ona je namijenjena putopiscima koji kroz ovu proznu književnu vrstu opisuju putovanja i izgled proputovanih predjela koje su im povod za umjetničko oblikovanje zapažanja, dojmova i razmišljanja o svemu što je putopisca zaokupilo na putovanju. Kako putopiscem i povjesnikom nisam, a cilj je putniku namjerniku približiti Bugojno u svoj svojoj buri povijesnog vremeplova odlučih se, Bugojno oslikati kroz domopis ili habitus koji po sociologu Pierre Bourdieu označava objektivno i subjektivno kondicioniranje pripadnika određenih socijalnih skupina za reproduciranje odnosa moći, odnosno kroz doživljene osjećaje što Bugojno u osnovi čini gradom, onakvim kakav jest.
Prvo što se upita onaj koji dolazeći bilo iz smjera kupreške visoravni, kojom se dalje otvara put prema Dalmaciji ili iz smjera južnog ulaza u uskopaljsku dolinu, odakle put vodi dolinom Neretve prema Mostaru i Dubrovniku, a sa sjeverne strane prema Jajcu, dolinom Vrbasa i dalje prema Panoniji ili pak sa istoka spuštajući se niz padine Kalina i Rudine iz smjera Središnje Bosne, vjerojatno će zaustaviti dah vidjevši pitomu uskopaljsku dolinu koja ime dobi po usku polju koje se longitudinalno proteže duž gornjeg toka Vrbasa u dužini 27 kilometara, širine dva kilometra, tvoreći upravo u Bugojnu prostranu dolinu široku osam kilometara.
Iz svih tih smjerova sa sve četiri strane svijeta u Vrbas se slijevaju rječice i potoci umivajući i oplakujući taj grad Bugojno, kojega ponajbolje opisaše stihovi poznatog bugojanca Nedeljka Bilkića koju pjesmu i danas najradije zapjeva isto tako poznati Vinko Brnada;
Mjesec žuri brda mora proći
mome gradu da obasja noći
da Vrbasu kaže ime tvoje
stani rijeko taj grad Bugojno je…
Drugo pitanje što obično postavi isti putnik namjernik je naziv grada Bugojna.
Postoji više inačica o tome. Najčešće se spominje legenda u kojoj su karavane koje su stoljećima prolazile kroz uskopaljsku dolinu iz koje i od koje počinje raskrižje svjetova, ugledavši plodnu ravnicu okupanu vodama i zrakama sunca koje se u jutarnjim satima spuštaju sa obronaka Kalina i Rudine, u čudu uzvikivale «bu, što je ovdje gojno» i tako trgovište u najširem dijelu uske doline dobi naziv Bugojno.
Ako kroz ovaj domopis krenemo u povijest, možda onu daleku i u njoj se vratimo do stoljeća sedmog u ovoj istoj toponimiji možemo razlučiti korijen riječi bug i pridjev gojno.
Jedna takva dolina obasjana jutarnjim suncem može se pronaći u dolini rijeke Bug koja i razdvaja i spaja svjetove današnje Poljske i Ukrajine, pa se u toj dolini mogu pronaći toponimi naseljenih mjesta Gojno, Brist, koji prostorno i daleko vremenski podsjeća na Bristove, koji se nalaze na obroncima Kalina smješteni na najpovoljnijoj prisojnoj padinskoj strani. U tim istim Bristovima i Kuli brojna je obitelj Viskovići koji možda doseliše iz istog onoga Wiskovitza iz doline Buga, u plodno uskopaljsko polje iz svoga širokog polja u dalekim nizinama potkarpatja.
U tom kolopletu prostornog i vremenskog kontinuuma u svim povijesno znanstvenim i putopisnim ogledima neizostavno se nameće priča o Tugi i Bugi, odnosno Vugi, jer je ista promjena glasa v u b primjetna i na otoku Visu gdje višani za specifičnu sortu vina Vugava kažu Bugava.
Legenda o dolasku Hrvata iz Bijele Hrvatske, kaže da su Tuga i Buga,(odn. Vuga) bile dvije sestre koje su zajedno s još petero braće (Kluk, Lobel, Kosenc, Muhlo i Hrvat) u vrijeme bizantskog cara Heraklijana (610-640) prevodile Hrvate iz Bijele Hrvatske (iza Karpata, najvjerojatnije oko Krakova u Poljskoj) na našu obalu, odn. Balkanski poluotok. Ova legenda spominje se u većini literature o povijesti Hrvata koja ju prenosi iz djela nastalog sredinom 10. stoljeća – “O upravljanju carstvom” Konstantina Porfirogeneta.
Literarnu obradu ove legende nalazimo i u djelima Vjekoslava Klaića i Ferde Šišića koja govore o Povijest Hrvata od najstarijih vremena do svršetka XIX stoljeća.
U Poljicama, poznatim po Poljičkoj Republici na čijem području se nalazi i mjesto Tugari koji dobi naziv po Tuginim dvorima, još i danas je živa legenda o Kraljici Tugi koja je ; « bila divojka duge zlatne kose i crnih očiju. Govorilo se da je biloj vili druga.», a ona je sa svojom sestrom Bugom i braćom došla iz daleka …
«Daleko, daleko odakle pušu ladni vitrovi i snig vije, nalaze se visoke gore, di su u davna vrimena stolovali naši pradidovi. To se gorje zove Karpati. Naši su pradidovi čuli kako je toplo u krajevima blizu sinjih vali, pa su pod vodstvom petero braće i dvi sestre krenili na dalek put. Jedan od braće, najstariji zva se Hrvat, a sestre su bile Tuga i Buga.»
U Toponimiji duvanjskog područja autora Ante Ivankovića u dijelu koji se odnosi na Buško blato koje danas pripada područjima općinama Tomislavgrad i Livno prisutna je i legenda o kraljici Bugi koja je bila gospodarica u Dučiću, u Prisoju i po njoj je nazvano Buško jezero i narod, Bužani.
Obrađujući toponime duvanjskog područja Ivanković postavlja tezu da je Buga za prebivalište svojih suplemenika izabrala upravo prostor Buškog blata kada je u 7. stoljeću sedam hrvatskih plemena iz njihove zakarpatske postojbine naselilo ovaj kraj.
Jedinu teoriju koju Ivanković ne veže za Buško blato obradio je arheolog i povjesničar J. Britvić, koji smatra da je naziv Buško blato izveden od imenice iz ilirskog jezika buk, što znači kruh, pa bi Buško blato bilo krušno odnosno žitno polje, što je teško prihvatiti s obzirom na činjenicu da je riječ o prostoru koje je veći dio godine bio pod vodom, dakle povremeno plavljen.
Više je razloga da je Buga za svoje pleme izabrala plodnu (gojnu) uskopaljsku dolinu, odnosno Bugojno upravo iz razloga što isto područje bi trgovište žitom u podgrađima starih gradova Vesele straže i Susida koji s pred povijesnim naseobinama na Podu i Crkvinama svjedoče o istim blagodatima ove Bogom dane doline koju smo naslijedili od svojih pređa i zajmili za svoje potomke.
Najstariji pisani spomenik na teritoriju Bosne i Hercegovine iz 6. stoljeća prije nove ere je natpis na etrursko-umbrijskom jeziku urezan na zemljanu posudu otkrivenu na gradini Pod kod Bugojna. Sadrži riječi posvete bogovima Janu i Juturni, a kao darovatelj je potpisan “tergitio“, trgovac, a možda i sam lončar, ili pak čovjek za koga je posuda kao zavjetni dar bila izrađena, a tako reče i opisa pjesnik Antun Lučić;
Imam puno toga reći govorom otaca
od nevještog napisa Etrurca na vazi:
TRGOVAC DARUJE OVU VAZU
JANU I JATURNI…
Jer i Juturna, božica voda i bolesnih ljudi, koja je imala svetište sa kružno ozidanim izvorom u jugozapadnom dijelu Rima imala je isto takvo svetište i u Crkvinama ispod neolitskog naselja Grudina, a posveta Janusu (lat. ianua vrata) rimskom bogu vremena, početka i ulaska u radove koji ima glavu s dva lica, jednim je mladenačkim, a drugim staračkim i koja su okrenuta na različite strane, možda i iz tih davnih vremena progovaraju o nestalnosti i dvoličnosti vremensko-prostornog kontinuuma bugojanske doline.
Da bi žitnica sa vrelima ili bukovima koja ne plave svjedoči i noviji razvitak Bugojna koje poslije pada Jajca pod Turke, ostajući i dalje sponom srednjovjekovne župe Lašva i Pliva, sa Završjem, smješteno na raskrižju vremena i svjetova u Donjim krajima, kao jedno od rijetkih naseljenih mjesta Bugojno nije primilo karakteristike osobina gradova koji su nosili duboko urezane odlike duge povijesti orijentalno-islamskog i orijentalno-balkanskog grada.
Bugojno spada u bosanskohercegovačke gradove koji nisu izrasli iz osmanske urbane tradicije, zbog čega njegov razvoj krajem XIX i početkom XX stoljeća posjeduje ubrzani razvitak. I u socijalnom smislu Bugojno je svojom strukturom bilo više okrenuto budućnosti. U Bugojnu se zbog toga na pragu XX stoljeća drukčije mislilo nego u mnogo starijim gradovima koji su se, u svakom pogledu, morali oslobađati tradicije kasabe koja je, naročito u načinu proizvodnje i obrazovanja, usporavala procese izrastanja tih naselja u moderne gradove.
U taj prostor Buge i Tuge koje veže Poljice, naselje u podgrađu, koje se proteže od starog grada Vesele Straže do Crkvina i Gradine praveći vremensku sponu Poljica, Tugara i Bugojna sa prethodnim i budućim naraštajima Tuge i Buge i sadašnjih i budućih korisnika vremena i prostora ove Bogom dane doline.
Nakon dolaska austrougarske monarhije godišnji sajam u Bugojnu ustalio se na 18. listopad, u narodu poznat kao lučindan, jer je padao na Sv. Luku. Godišnji vašari u Bugojnu, kao i u drugim mjestima, predstavljali su najveći gospodarski i društveni događaj za koji su se brižljivo pripremali svi društveni slojevi i svi uzrasti pučanstva. Na njima su trgovci i zanatlije iz raznih krajeva nudili svoju robu, seljaci su dogonili stoku, žito i proizvode kućne radinosti, razni putujući zabavljači nudili su zabavu tako da se šarolika masa svijeta stapala u jedinstvenu sliku vašara i njegove neponovljive atmosfere.
Dolaskom željeznice u uskopaljsku dolinu Bugojno se spaja sa Uskopljem i Novoselom, današnjim Gornjim Vakufom-Uskopljem i Donjim Vakufom nudeći nove-stare preduvjete razvitka Bugojna.
U vrijeme austro-ugarske Bugojno se na njemačkom jeziku naziva Wugein. Tako se opet vraćamo na početak stvari vremena, naroda i jezika u mozaiku povijesti kada se u carskim arhivama vremešne starice najprihvatljivije Bugojno bi nazvati Wugein.?
Vuga, Wuga ili Buga u svojoj povijesnoj memoriji pamtit će ovaj grad i kroz sve strahote prvog i drugog svjetskog rata u uspostavljanju moći narodnosnih i socijalnih skupina te ubrzanog razvitaka obilježenog olovnim vremenima koja se periodično pojave nad Kalinom – gorom nad Bugojnom, koji vjerojatno ponese ime po Kalinu, poznatom mitološkom junaku u hinduističkiom epu Rigveda. Ili pak njegovo ime potječe od grčke riječi kalos što znači ‘lijep’.
Ta ljepota prelijeva se u pjesmi žetalaca u one ivanjske dani i noći koje svojom svježinom kupa vjetar kalinjanin uz poznatu narodnu izreku :
Na Kalinu kapa
U Bugojnu blata…
vežući se opet u toponimiji za kal ili blato Buginoga Buškog blata i Tuginih Poljica.
Domujući Bugojnom, a putujući po njegovim stranama i krajima, doći ćemo i do grada Susida za koji se opet veže još jedna legenda. Legenda o kamenim svatovima koju je književnik August Šenoa u svojoj Povjestici ”Kameni svatovi” smjestio u Susedgrad podno Medvednice, temeljem narodne predaje iz Susidgrada uskopaljske doline, na rijeci Bunti, jer ikavica je govor koji je jedan od triju govora hrvatskog jezika specifičan po izgovoru glasa jat kao glasa i koji u raznim inačicama je najčešći tip materinskog govora kod zapadnog novoštokavskog dijalekta, koje većinom govore Hrvati.
Jednog lijepog jutra listopada tisuću i neke skupiše se svatovi naočitog ženika Ante Bandulavića ispred bijele kule Susida i krenuše po lijepu Janju Grgurevičevu, krasoticu još ljepšeg grada Vesele Straže. Konji bijesni, svati veseli, kod čoban-kamena pregaziše rijeku Buntu. Mnogi svati Buntu mute, Buntu mute, a nesreću ni ne slute. Na Bunti je rublje prala, cura stara, oholica Mara. Mutnu vodu Mara gleda, a svate klete i proklinje:
Dabogda vam puti bili pusti
pratio vas vrag i mrak gusti
Kud hodili, staze ne vidili
u kamen se ladni pretvorili
Kamenom se okamenili
Tko meni vodu zamuti
prokleti im bili puti
Ljuto kune Mara, cura stara
žuboreći Bunta odgovara:
Muć, ne kuni Mare oholice
Zar ti, nije, Mare žao dice.
tako je oholica Mara proklela svatove.
Svatovi još i dan danas tamo stoje. Ne živi, ne mrtvi, nego kao kamen.
Predaja kaže da se nakon događaja s kamenim svatovima, te sa sve češćim turskim upadima, počeo raspadati i grad Susid. Stanovnici su bježali iz grada i raseljavali se (“na sjever!”) prepričavajući priču o nesreći. Postoje čak i mišljenja da su nekadašnji Susidgrađani stigli pod obronke Medvednice gdje su napravili svoj novi Susedgrad. A možda je onda i predaju o kamenim svatovima iz usta njihovih potomaka čuo i August Šenoa, pa ju zapisao u svojoj povijestici.
Osim u hrvatskim govorima sličan se ikavski glas jata još dijelom izgovara najviše u Ukrajini gdje je taj refleks jata danas službeni ukrajinski standard kojim narječjem vjerojatno govori i neka Buga u pitomoj zakarpatskoj dolini.
U svim tim kamenima zapisano je slovo o spavačima pod kamenom koji brižno čuvaju povijest ove doline, bez nakane što ili tko će im donijeti više novca ili moći, a svi oni koji su njome kreću trebaju paziti da ih sramom svojim ne probude, nesvjesni svoje postojanosti i bezvremenosti stiha Antuna Branka Šimića :
Čovječe pazi da ne ideš malen ispod zvijezda…
Zvijezda sazdanih u kolopletu vremena i prostora.
U zadnjem domovinskom ratu svih ovih povijesno vremenskih poveznica Bugojanskog habitusa ostala je velika praznina razorenih odnosa, koju će trebati sprati voda sa Juturninoga ljekovitog zdenca kako bi izliječila rane povijesti te Bu-gojno, Bug-ojno ili Wugein otvorilo pjevu ptice Vuge koja nas svojim tužnim i melankoličnim pjevom, odvodi u neka stara, zaboravljena, mistična vremena i koja će nas na svojim krilima povesti u budući susret sa Bugom, koja je znala odabrati prostor u kojemu se može živjeti sukladno prirodi i vremenu, prošlosti i budućnosti, u kojoj će vjerujem biti puno manje tuge.
Piše: Zdenko Antunović