Slovo o cuki Foxu
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ
Ovo je slovo o jednom dobrom cuki. Bilo mu je ime Fox. Po izgledu glave bio je sličan lisici, po čemu je i dobio ime od ljudi iz Rafting kluba, smještenim u Kulturno sportskom centru Bugojno, a po repu sušta suprotnost. Bio je svijetlo smeđe boje, očiju plavih i pitomih, kojima bi se na prijateljski doziv zagledao čovjeku iskreno u oči. Imao je kratak rep, jedva uočljiv, kojim bi uvijek iskazivao dobrodošlicu svim dobrim ljudima. Njegovo obitavalište bio je prostor oko KSC-a, ljeti vreo, betonski prostor, a zimi leden, više i od samog leda. Živio je jedan obični pasji život, tek nešto gori od drugih, za tu nepodnošljivu studen. Niko ga nije pitao koliko je psećih dana zalegao u noć bez zalogaja hrane. Podnosio je Fox sve to i ostajao vjeran KSC-u i svim ljudima koji su dolazili u taj prostor. Obično je imao susrete i dodire sa kulturnim ljudima a i sam je iskazivao neki viši nivo kulture. Voljeli su ga i odrasli i djeca, čija je bio zabava i razonoda, kao što znaju biti sretni pravi prijatelji. Djeca i srednjoškolci bi često sa njim podijeli poneki čips i grickalicu i to bi mu ponekad bio cijeli obrok do narednog dana. Bio je ikona i zaštitni znak KSC-a Bugojno. Tako je živio sve do onog dana kada su neki zli ljudi, po ko zna koji put, masovno trovali pse u Bugojnu. Ovaj put taj zločin nije zaobišao ni Foxa. Bila je vrućina, a on se smjestio ispod kombija KSC-a, stomaka napuhanog kao balon i pjenom na ustima, da tu okonča tragičan kraj života, smrću u neviđenim patnjama, koje ni po čemu nije zaslužio. Otrov je bio prejak za pitomog i umiljatog Foxa. Neljudi ne znaju šta je bio Fox za sve koji su voljeli KSC i koji su dolazili u ovu kuću kulture.
Zašto su neki ljudi tako okrutni i nasilni prema psima i drugim životinjama. Jednako mi se nameće to pitanje, kao i nasilna i okrutna smrt životinja, koju one ne zaslužuju. Interesuje me karakter tih neljudi, zločinaca. Psiholozi su rekli da su to psihički bolesne osobe, sa teškim poremećajima u strukturi njihove ličnosti, sa velikim frustracijama i nedostacima u razvoju ljudskih moralnih karakternih osobina ličnosti. Sadizam i nasilje postaju karakterne osobine ličnosti u najmlađim godinama razvoja ličnosti, u djetinjstvu. Gdje vladaju nasilje i svađe u porodici, kažu psiholozi, nasilje će se razvijati kod djece. Stoga je kod većine djece koja rastu u neljudskim porodičnim uslovima, izražena sklonost ka nasilju prema drugima, u početku prema slabijima i životinjama. U kasnijoj dobi ta se agresivnost, okrutnost i nasilje ispoljava i prenosi sa životinja i na druge objekte nasilja, ljude.
Naša država BiH tek odnedavno je usvojila pojedine zakone koji se odnose i na prava životinja, koje su civilizovanije zemlje usvojile mnogo ranije. Zakonskim odredbama, koje tek trebaju da postanu svojina svijesti ljudi u budućem periodu, kaže se da životinje imaju određena prava. U nas je ta svijest tek u fazi početnog razvoja. Sve dok ne postane svojina ljudi zakonom treba sankcionisati svaku okrutnost i bestijalnost prema životinjama. Kada bi ljudi znali svu okrutnost prema životinjama koje koriste u mesnoj industriji, već danas bi postali najveći vegeterijanci. Životinje osjećaju bol i patnju i čovjek im je nebi trebao nanositi, mimo onoga što je prirodno imaju. One koji to čine treba zakonom kažnjavati. Važeća pravila zaštite samo za čovjeka treba proširiti na ukupan životinjski svijet, jer i čovjek je samo dio tog svijeta, koji primarno teži svom opstanku. U zabludi su svi oni koji misle da čovjek osigurava opstanak ugrožavanjem životinjskog i biljnog svijeta. Čak šta više, njihovim stalnim ugrožavanjem i nerazumnim odnosom prema njima, najprije će doći sebi glave.
Životinje su misleća i osjećajna bića, samo na nešto nižem nivou od čovjeka. O humanizmu životinja se dosta zna. Za razliku od ljudskog, njihov je mnogo iskreniji i neposredniji, bez maski, koje čovjek počesto ima. Iskrenost i prijateljstvo životinja prema čovjeku dokazano je kad je čovjeku najteže, kad čovjek zapadne u patnju i bol. U mnogim situacijama zamijenile su se uloge, životinje postaju humane a čovjek potpuno biološki dehumaniziran. Životinja iskazuje agresivnost najviše u slučaju ekstremne gladi i borbe za opstanak, a čovjek počesto iz obijesti i presitosti, što bi rekao Mark Tven “Ako nahraniš gladnog psa, neće te ugristi. To je osnovna razlika izmedju psa i čovjeka.” U mnogim teškim situacijama, u prirodnim nepogodama, pas nije napuštao svog prijatelja čovjeka, želeći ga spasiti. Iskrenost psa je mnogo čistija od čovjekove. Ako pas koji vas je pogledao ne želi da vam priđe trebalo bi da provjerite svoju savjest
Cilj u životu mi je da budem dobar kao što moj pas misli da jesam kaže jedan psihijatar. Ovo slovo o dobrom cuki Foxu, koji je žrtva zločinačke ljudske svijesti, zalaganje je da se mijenja naš ukupni odnos prema našem rodbinskom svijetu od kojeg možemo još mnogo šta naučiti, ali i o onima koji su neljudi i primjer neljudskog života. Naučili smo zasad osnovno Fox nam je bio prijatelj, a njegove okrutne ubice i njegovi i naši neprijatelji.
Piše: Ismet MURATSPAHIĆ