ŠKOLSKI RAMBO – prof. Viktor Dundović
Bila su to neka protekla vremena kada je u školama bio jedan čisto vojnički predmet pod nazivom ONO I DSZ (Opštenarodna odbrana i društvena samozaštita).
Učilo se tu svemu što je bilo potrebno znati o ratovima bivšim i budućim (vrste ratova, naši tadašnji mogući neprijatelji, vrste pješadijskog naoružanja do artiljerijskih oruđa i najsavremenije tehnike, sve vrste mina pješadijske i protutenkovske, bojni otrovi, imali smo redovna gađanja iz vojničke puške M 48…).
Pored navedene puščetine svaka škola je imala i stari mitraljez M 57 popularniji pod nazivom “GARONJA”. Oba oružja je morao svaki učenik, a i učenica, znati rastaviti i sastaviti za što je moguće kraće vrijeme jer se to ocjenjivalo.
Dakle, taj predmet, kako smo ga mi učenici zvali kratko “ODBRANA”, imao je ulogu stalnog obučavanja svih za eventualni rat protiv napadača na našu zemlju, tj. da stalno razvija i podgrijava našu tradicionalno vrelu balkansku krv i viševjekovni ratnički poriv i to na koncepciji da svaki građanin je ujedno i borac u mogućem ratu protiv nas. Idealno smišljena i praktično provođena vojna doktrina putem škola i vojničkog služenja u Armiji tako su odgajane i podučavane sve poslijeratne generacije učenika koji su taj predmet pomno i predano učili jer je to bio jedan od važnijih i težih predmeta kako u školama tako i na fakultetima uz još jedan predmet pod nazivom MARKSIZAM.
Bilo je to i vrijeme kada se u školama nije smjelo pušiti odnosno trošiti duhanske prerađevine jer se to nije uklapalo u sliku pravog vojnika bez mana i poroka što se strogo zabranjivalo, kontrolisalo i kažnjavalo. Ali, i pored svih poduzimanih mjera bilo je onih koji nisu mogli odoljeti izazovu poroka te su kriomice to radili i to najčešće u WC-ima (toaletima), stalno strahujući od iznenadnog upada nastavnika koji bi ih mogli zateći na (ne)djelu a onda su “obrali bostan” (nastradali, nagrabusili, bili kažnjeni, izbačeni iz škole).
I baš na času ODBRANE rastavljao se i sastavljao mitraljez “Garonja” kad neko od učenika (“doušnika”) reče da se iz WC-a osjeti duvanski dim.
Na ovu alarmantnu obavijest nastavnik hitro zgrabi tek sastavljeni mitraljez (težak 12 kg), repetira ga i odlučnim ratničkim korakom nahrupi u pravcu dojavljenog mjesta događanja zabranjenih aktivnosti. Desnom nogom se otvaraju vrata WC-a (kao pravi Rambo) i ima se šta vidjeti – grupica od 5-6 učenika i učenica upravo završavaju sa cigaretama.
- Ruke uvis – odjeknu gromka komanda od koje “krivcima” ispadoše cigarete iz ruku, oni problijediše, iskolačiše oči od straha i iznenađenja pred uperenom mitraljeskom cijevi što ih je zlurado vrebala a oči Ramba ih pažljivo motrile.
Iste sekunde se i ruke “uhvaćenih” vinuše prema stropu kao naglo ispružene opruge.
- Aha, sada vas imam na djelu, bezobraznici jedni, napokon ste dolijali, u kolonu po jedan i preda mnom marš pravac kod direktora, bando jedna!- prijetećim rafalom riječi zasu pušače razbješnjeli školski RAMBO s mitraljezom uperenim u njih.
Svi prestupnici kao pravi vojnici hitro se postrojiše u kolonu i samo što nisu pravim strojevim korakom zagazili kroz prazni hodnik do gubilišta direktorove kancelarije. Stupaju prestravljeni pušači ispred Ramba ne znajući šta im je gore i strašnije, direktorova kancelarija ispred njih ili uperena mitraljeska cijev iza njih. Najrađe bi sada da ih nema nikako, da ovo samo sanjaju, da nikad nisu ni uzeli u ruke sada “mrske” cigare, što im je ovo trebalo, sigurno će nas izbaciti iz škole a onda će roditelji kod kuće ubiti boga u nama… Ma, najrađe bi sada potrčali niz stepenice i pobjegli od svega: od strašnog mitraljesca, od direktora, od škole, od cigareta, ali strah im je sputavao udove da jedva i dišu. Iz ovih munjevitih primisli osuđenike ni žive ni mrtve trgnu grubi glas:
- Kolona stoj, ti na čelu kolone pokucaj na vrata direktorove kancelarije.
Prozvani bojažljivo drhtavom rukom tiho pokuca na “strašna” vrata da se gotovo nije ni čulo.
- Ma jače pokucaj na ta vrata bilmeze jedan – prolomi se gromki glas ljutog Ramba.
I prije nego što će krivac ponovo zakucati na vrata, ona se naglo otvoriše i ukaza se direktor i sam zatečen nesvakidašnjom scenom 5-6 učenika blijedih kao kreč, sa rukama visoko podignutim u zrak a iza njih nastavnik sa mitraljezom u rukama.
- Šta je ovo, šta se dešava – upita direktor prvoga u koloni a on zabezeknut od straha niti govori nit romori, samo pokajnički obori glavu prema podu i nijednu ne prozbori.
- Uhvatio sam ih na (ne)djelu, druže direktore!
- Kakvom(ne)djelu, šta pričaš bolan i šta će ti taj mitraljez u rukama?
- U WC-u, druže direktore, pušili su cigarete, ja sam ih zarobio i evo doveo vama – salutirajući kao pravi vojnik pred komandantom, glasno i jasno odgovori školski Rambo.
- Pa dobro bolan, ali šta će ti mitraljez u rukama pa nisu ovo neprijateljski diverzanti koji su napali našu domovinu pa da im moraš prijetiti mitraljezom.
To su samo učenici koji su prekršili školsko pravilo o zabrani pušenja u školi i nisu opasni kao naši neprijatelji da ih moraš držati na oku pod oružanom pratnjom kako ne bi umakli.
Obori se crna cijev mitraljeza prema dolje, ali krivcima i dalje drhtave ruke visoko u zraku. Naravno, oružje je bilo prazno, tj. nabijeno lažnim mecima iz kojih je izvađen barut, ali to ne znaju oni u koje je oružje upereno jer oni samo vide mračni otvor cijevi koji gladno zuri u njihova tijela i uopće ne razmišljaju o tome da li je oružje puno ili prazno već se bespogovorno povinuju komandama onoga ko ih drži na nišanu, jer đavo je đavo, s oružjem se nije igrati.
E šta je dalje bilo sa pušačima i Rambom, nije više ni važno, ali sve se ipak sretno završilo i krivci nisu izbačeni iz škole, ali su nasmrt preplašeni da im od samog pogleda na cigarete, pred očima iskrsava mitraljeska cijev i školski Rambo u akciji.
07.02.2004.g. Viktor Dundović