SJEĆANJE NA HOTEL „BOSNU“ – Obrad Kisić

Izgradnjom preduzeća „Slavko Rodić“, 1950. godine, što je, kako se kasnije pokazalo, bio prvi značajniji korak u privrednom razvoju Bugojna, paralelno su građeni infrastrukturni, stambeni i drugi prateći objekti, neophodni za normalno funkcionisanje grada.

Tako je odmah, nakon što je sa radom počelo preduzeće „Slavko Rodić“, čija je osnovna djelatnost bila namjenska proizvodnja, otvoren i hotel „Nova Bosna“, koji je bio u njegovom vlasništvu. Riječ je o objektu koji je i danas, iako više od četiri decenije nema funkciju hotela, od posebnog značaja za lokalnu zajednicu. U njegovom najvećem dijelu smještena je kompletna administracija Općine Bugojno, te Općinski sud i Poreska uprava.

Kada je izgrađen hotel „Nova Bosna“, mnogi, među kojima i neki iz visokih političkih krugova, smatrali su da je jednom malom gradu, kakav je bio Bugojno u to vrijeme, hotel sa pet spratova krupan zalogaj. Međutim, vrlo brzo se pokazalo da je izgradnja hotela, koji su Bugojanci od početka zvali samo „Bosna“, bez prefiksa nova, bio pun pogodak. Hotel je od samog  otvaranja radio punom parom i najveći dio društvenog života, tadašnjeg Bugojna, odvijao se u njemu.

Prva dva sprata hotela bila su rezervisana za goste, dok su sobe na tri preostala sprata imale svoje stalne stanare. Njihov smještaj je bio ustrojen po principu samačkih hotela, koji su tada bili otvarani u većim industrijskim centrima. Zbog toga su ovi stanari, kojih je bilo preko 150, često nazivani „samci“. Bili su to stručnjaci raznih profila, koji su stizali iz svih krajeva bivše države i zapošljavali se u „Slavku Rodiću“. Mnogi od njih bi, vremenom, u Bugojnu formirali porodice i dobijali stanove. Njihova mjesta u hotelu zauzimali bi novi „samci“, koji su se zapošljavali u Bugojnu, čiji je ekonomski razvoj imao stalnu uzlaznu putanju. Cijena smještaja za samce, koji su u hotelskom restoranu svakodnevno imali osigurana tri obroka, bila je simbolična.

Hotel je od samog početka imao kino, koje se nalazilo na mjestu današnje Kristalne sale, sa dva balkona i preko 200 sjedećih mjesta. Filmovi su se prikazivali svakim danom, u 17 i 20 sati, dok je nedjelja, prije podne, bila rezervisana za projekcije dječijeg filma.

Ubrzo je otvorena i biblioteka sa bogatim knjižnim fondom od nekoliko hiljada primjeraka, koji se stalno povećavao. Kao takva, biblioteka je mogla uspješno parirati Gradskoj biblioteci, pa je Bugojno, već početkom pedesetih godina proteklog stoljeća, imalo dvije respektabilne biblioteke.

U sklopu hotela nalazili su se muški frizerski salon, prostorije foto i šahovskog kluba, te prostorije još nekih kulturnih društava i sportskih klubova, koji su bili pod okriljem „Slavka Rodića“.

Restoran u prizemlju bio je poznat po širokoj i kvalitetnoj ponudi hrane i pića, čije su cijene bile pristupačne za svačiji džep. Mnogi bi sa drugog kraja grada znali dolaziti na ručak i večeru, naročito u ljetnom periodu. Jedan od specijaliteta restorana je bila porcija od 10 ćevapa, koja bi se servirala sa hljebom, umjesto lepine, kako je to već bilo uobičajeno.

Uz hotelski restoran, koji je imao i veliku ljetnu baštu, nalazila se autobuska stanica za međugradski saobraćaj, koja je na ovom mjestu bila locirana preko 35 godina. Svakodnevno je imala više od 20 redovnih linija, što polaznih, što prolaznih.

Subotom i nedjeljom, restoran bi se u večernjim satima, prilagodio za održavanje igranki, koje su privlačile veliki broj mladih. Na početku se puštala muzika sa gramofonskih ploča, a kasnije se pojavilo nekoliko lokalnih muzičkih sastava, koji su bili zaduženi za dobru atmosferu. Česti gosti su bili i neki renomirani pjevači.

U restoranu su se održavali, kako kažu neki naši stariji sugrađani, koji pamte to vrijeme, nezaboravni novogodišnji dočeci. Tada bi se i kino-sala prilagodila za ove potrebe, pa bi u hotelu novu godinu znalo dočekati 500, pa i više Bugojanaca.

Nakon što je kino 1968. godine prestalo sa radom i preselilo se u Dom kulture (danas zgrada Hrvatskog doma), dvorana je preuređena u Kristalnu salu, u kojoj su se održavale zabavne i kulturne manifestacije. Iste godine je biblioteka zatvorena, te prebačena u krug preduzeća „Slavko Rodić“. Hotel je tih godina nastavio raditi punom parom. Kapaciteti bi mu, najčešće, bili maksimalno popunjeni, jer se Bugojno u industrijskom pogledu razvijalo meteorskom brzinom. Jedan od gostiju hotela bio je i tadašnji predsjednik SFRJ Josip Broz Tito, koji je u posjetu stigao 30. novembra 1968. godine. Tito je boravio u Jajcu na obilježavanju 25. godišnjice održavanja Drugog zasjedanja AVNOJ-a. Nekoliko dana prije njegovog dolaska u Jajce, protokol je dopunjen i posjetom Bugojnu. Za kratko vrijeme hotel je morao biti potpuno ispražnjen, kako bi se uredio za Tita i njegovu pratnju. „Samci“ su se privremeno preselili kod svojih poznanika i radnih kolega. Bugojanci su, kao i obično, pokazali veliku gostoljubivost i niko nije ostao nezbrinut.

Titu je, uz pomoć rukovodstva hotela „Evropa“ iz Sarajeva, koji su dostavili dio namještaja i druge opreme, te poslali stručno osoblje, na prvom spratu uređen apartman. Nakon toga, Tito je još pet puta bio gost hotela „Bosna“, a prilikom kasnijih posjeta odsjedao je u vilama na Koprivnici i Gorici, koje su u međuvremenu izgrađene.

Nakon otvaranja motela „Akvarijum“, u septembru 1975. godine, lokalna vlast je pokrenula inicijativu  da se zatvori hotel „Bosna“ i objekat preuredi u zgradu Općine Bugojno. Tako je i bilo. Već sredinom 1976. godine sve općinske službe, koje su, do tada, bile smještene na četiri lokacije u gradu, preseljene su na jedno mjesto, u zajedničku zgradu, gdje se i danas nalaze.

U međuvremenu, motel „Akvarijum“ je izgradio bungalove, a kasnije je otvoren i hotel „Kalin“, pa je Bugojno imalo dovoljno smještajnih kapaciteta. Pored poslovnih ljudi, sve češći gosti bili su i turisti, koji bi dolazili u naš grad. Mnogima bi Bugojno, prilikom odlaska ili povratka s mora, bila usputna stanica, gdje bi nekoliko dana odmorili, ne krijući oduševljenje ljepotom i uređenjem grada, te njegovom okolinom.

Završavajući ovaj tekst, kojim sam želio mlađe Bugojance upoznati sa pričom o nekadašnjem hotelu „Bosna“, a starijima vratiti sjećanja na neka druga vremena, ne mogu zaobići činjenicu da je Bugojno jedna od rijetkih gradova u državi koji nema hotel. Nekadašnji hotel „Kalin“, koji je imao „A“ kategoriju i na koji smo toliko bili ponosni, već više od 15 godina nema ovu funkciju. Nakon provedene privatizacije ovaj objekat, koji je davno izgubio svoj sjaj, najvećim dijelom je pretvoren u privatne stanove.

Listajući nedavno neke stare zapise o Bugojnu, s kraja devetnaestog i početka dvadesetog stoljeća, u vrijeme Austrougarske monarhije, naišao sam na podatak kako je Bugojno u tom periodu imalo čak tri hotela. U poređenju sa današnjim vremenom, kada nemamo nijednog hotela, koji je često simbol nekog grada, ovaj podatak od prije 100 i više godina zvuči nestvarno.

Obrad Kisić

Nema komentara

Napiši komentar

*

*