Senad Jusić – Čupo – „Posljednji napad Prve čete“, 17.03.2017., 19,00, Kristalna sala

U Predgovoru svoje knjige, pravom minijaturnom eseju, autor je prikazao vjerni odraz ili refleksiju u ogledalu svih 400 stranica ove impozantne i istovremeno grandiozne, izrazito naglašeno antiratne knjige kao svojevrsne PARANEZE (opominjuće hrabrenje na vrlinu) upućene svim ljudima za sva vremena a pogotovo pogana zla vremena kada je najteže, ali i najvrednije sačuvati ne samo goli život već i obraz:
„Trebalo se boriti da preživiš, prehraniš porodicu i sačuvaš obraz pa se činilo ono što danas izgleda nemoralno. Rat je bio. Pa ipak bez obzira na strahote koje nosi sa sobom rat je bolji od mira. U ratu ljudi čine zlo ali čine i dobro… Moglo se sve ovo i uljepšati, nešto prešutjeti ali … ovako je bilo.“
U navedenom citatu je data suština, objašnjenje i obrazloženje knjige takve kakva je napisana jer doista tako je bilo.
Dokumentarno-književno-reporterska hronika sa lica mjesta ili ljetopis ratnih događanja viđenih i zapisanih rukom običnog mladog čovjeka, koji je sticajem historijskih a poganih ratnih vremena i mimo svoje volje morao obući uniformu i prihvatiti se puške i ne pomislivši kako je mogao u civilki odjedriti daleko od bosanskog i bugojanskog uzavrelog lonca što eksplodira te kobne 1992.
Ono što daje originalnu upečatljivost, dokumentarnost i neprocjenjivu psihološku važnost ovoj knjizi je upravo to što je ona nastala na izvornim ratnim zapisima, koji autentično zrcale baš sliku vremena i događaja tog ratnog doba, gledanog izravno i uživo a zapisivanog iz prve ruke vojnika koji otvoreno i hrabro priznaje prvo sebi pa onda i svima drugima:
„Ovo su zapisi običnog smrtnika koji je drhtao kao prut u opasnim situacijama… i s ponosom mogu reći da sam bio možda najslabiji borac Prve čete“… jer:
„Ovo nisu zapisi ni generala ni majora, čak ni narednika; pogotovo ne heroja“…
Senad Jusić – Čupo je bugojanski i bosanski Čehov po stilu pisanja a po grandioznosti, obimnosti njegova knjiga je BUGOJANSKI „Rat i mir“…
A za Čehova i njegovu vještinu pisanja neko reče „da piše tako da riječima bude tijesno, a mislima prostrano“, ili što Maksim Gorki reče za Čehovljeve priče da “zahtijevaju brižno rukovanje i ne podnose dodir grubih ruku koje ih mogu samo zgužvati“…
Poslije ove usporedbe po sličnosti našega Čupe sa ruskim piscem Čehovim i jedinstvenosti njihovog umijeća pisanja doista bi suvišno bilo šta prepričavati ili dodatno osvjetljavati, nego ću samo citirati pojedine dijelove iz knjige kao najsjajnije biserne zapise iz ove maestralne riznice o Bugojnu i dešavanjima u tim zlehudim ratnim vremenima:
„Kako je sve groteskno. Hodaš normalno, piješ kafu u kafani normalno, pozdravljaš se sa ljudima normalno, ljudi se ponašaju normalno a ništa nije normalno. Ne mogu ili neće da shvate da im je pred vratima rat“…
Bilježi Čupo i ovo za jednog od svojih zapovjednika kako je:
„Strogo naredio da se ništa ne smije uzimati iz kuće, samo ono što je za pojesti i popiti“…
Potom objašnjava to pravo pravcato čudo bosanskoga otpora svakome zulumu i nepravdi:
„Naše najjače oružje je odlučnost da se suprotstavimo zlu, uvjerenost u ispravnost i pravednost onoga zbog čega smo se digli“…
Kao svevideće i sve(po)znajuće oko bugojansko Čupo bilježi i jednu od mnogobrojnih a prelijepih epizoda o bugojanskoj legendi i šeretu Drašku:
„Na izlasku se skoro sudarim sa tipom pod maskirnim šeširom. Izuzev šešira, ostali dijelovi garderobe nemaju veze sa ratovanjem ali su posvađani sami sa sobom. Neobične šarene kombinacije… Čaršijska legenda koja ni u ratu ne odstupa od svog ekstravagantnog odijevanja i neobičnog ponašanja koje je mješavina šarlatanstva i manira najvećeg gospodina.“
Ne zaboravlja odati opravdanu počast i iskreno divljenje našim vrlim komšijama iz susjednog Prusca, Donjeg i Gornjeg Vakufa:
„Stroga disciplina je uvedena još na početku, još tada je formirana jedinica za odbranu Prusca“…
„Na položajima zatičemo momke iz Gornjeg Vakufa. Puni su iznenađenja ovi Vakufljani, prvo Donji a sada Gornji. Ustrojiti se, organizirati i još poslati jedinicu na prvu liniju za odbranu Bugojna dok još uvijek pola naroda čeka da javi Yutel, šta reći nego aferim“…
Ili i ovaj briljantni zapis:
„Jutro, stiže doručak. Na gumenim kolima.Praktično rješenje. Čaj u manjerci, za namaz paštete. Dvojica na jednu. Cigara nema uopšte. Hrana dođe kamionom do Komande na Guvnima a onda zaprežnim kolima razvlači po liniji“…
Da ne znam da se radi o ovom zadnjem ratu – rekao bih da je ovo zapis iz partizanske borbe i 2. svjetskog rata jer se i tada od 1941.-1945. baš kao i poslije od 1992.-1995. – imalo minimalno, a ratovalo se maksimalno, pravo partizanski sa najjačim oružjem – golim srcem, punom dušom i jasnim svijetlim ciljem, hrabro, pošteno, moralno.
Na kraju ovu književnoumjetnički virtuozno, novinarsko reportažno kratko, historijsko hronološki detaljno, pošteno i otvoreno ljudski iskreno, odvažno i realno napisanu knjigu sa licem i naličjem rata u Bugojnu ja stavljam na prvo mjesto o samoj suštini bugojanske i bosanske duše, poštenja, morala, slobode mišljenja, istinoljublja bez ikakve zadrške, skrivene namjere, prećutane činjenice, mutne primisli…
Neprocjenjivo vrijedno i istovremeno vjerno svjedočanstvo o samom početku, trajanju i završetku tih olovnih i krvavih godina bugojanskih i bosanskih.
Čestitam iz dubine srca, duše i pameti 100% bugojanske i bosanske!
17.03.2017. Viktor Dundović

Nema komentara

Napiši komentar

*

*