Ramazanske priče : Iftar „a la Malezija“, autor: Vernesa Manov
Vernesa Manov
Dani, boli,nedoumice, slutnje vukli su se tih dana kao i naša iznurena tijela, rastrzana od želje da se bliže životnim nego smrtnim težnjama. Automobili su bili bez benzina. Stanice bez autobusnog reda. Jednom dnevno voz bi, pun nas, ljudi,i nekoliko koza, vreća ječma,kesa jabuka,onih igličastih deka iz humanitarne pomoći, zafijukao prugom duž Neretvinih obala, noseći nas, od nemila do nedraga tog ratnog trajanja.
Sa ove distance vremena, smještam ovu priču u okvir pustopašnosti naših nadanja „da jednog dana sve će bit dobro“. Bolje jeste sigurno. I ljepše jeste. Ipak, kada pomislim na te dane, pune naših bjesomućnih poriva da se preživi, i danas dobijem iz srca prema razumu, i nazad, na toj pruzi životnog trajanja,neku snagu. Srce hrli naprijed, u nepobjedivosti zla nad dobrim životnim težnjama. Tako je srce stremilo tada. Nosilo je dah proljeća vjere i traganja za iskonskim vrijednostima u vremenu koje je po svom smislu nosilo dah slutnje nestajanja.
U jednom takvom danu, punom svega što je tada postojalo oko nas i što se samo slutilo kao vedar dan, zaputili smo se od Jablanice prema Konjicu- pješke. Ako vjerujete da je to nemoguće iz ove perspektive, nemojte bit sto posto sigurni u te nemogućnosti.
I meni se tog ramazanskog dana učinilo nemogućim, a onda je postalo – svakodnevnica.
Kolone ljudi koji su od ostrožačkog jezera do Jablanice prolazili tunelima bili su jedina nada tim putevima da život nije stao. Ljudi i veliki transporteri UN-a.
Televizijski snimci nekoliko puta godišnje podsjete dušu na te dane. I ovi trenuci u kojima se inspiracija sveže baš tog perioda sjećanja da duh vjere i ramazanski ugođaj prošlih dana.
Kada bi se desi da se kolona pješaka nađe u tunelu u toku prolaska tih gromoglasnih transportera, užasna buka bi djecu natjeraj na plač, a odrasli bi njihova uplakana lica sakrivali svojim rukama. Pokušavali smo im uši zaštititi školjkama svojih dlanova. Petogodišnja Selma pored svoje nene i mene hodala bi do tih bučnih trenutaka čak i razigrano u svom tamnoplavom skafanderu. Šal u koji je bilo umotao njeno lice radi promaha u tunelima vihorio je krajičcima žutozlatnih nijansi poput tračaka sunca. Pjevali smo kroz mrak d bi tama bila lakša za podnijeti dušama. Molili smo Jedinog da samo se domognemo drugog kraja tunela prije nego ogromna škripa lanaca sa transporterskih kotača sve oko nas i nas same pretvori u sveopći užasavajući VRISAK.
Taj dan sam Selmu učila da recituje pjesmu „Sunce na horizontu“. Sa svojih sedamnaest, koliko sam tada imala godina, i bogatstvom već bezbroj pročitanih knjiga,mogla sam smisliti pjesmu punu djeci interesantnih rima. Uhvatila sam pogledom par puta da nas te rime i u koracima nose u svom ritmu, praveći nas još uvijek živima.
„I tada će sunce i tada će laste
Da žive život na crtežu jednom…“ – trajali su stihovi sve dok Safija nije rekla : „Eto ih!“ Selmin treptaj u pokretu ruku ojača i primaknu se bliže.
„Ne boj se… hajmo pjevati da budemo glasnije od buke“ – rekoh.
„ Ljuuu- baaa- vvv — jeee — neeee— booo…“- nadglašavali smo buku koja nam se približavala.
Selma me povuče da potrčimo i ja to pokušah korakom punim, ne sada spazmom koji mi je poznat , već onim strahotnim koji mi je živio već treču godinu , ratnu, u venama kao i svima oko mene.Šal je pronosio zlatne niti iza nas. Kada ugledasmo izlaz, Safija baci štap koji nam je bio vodilja kroz mrak, uze Selmu u naručje i reče mi da stanem i ja uz sami kraj. Naša zapuhna lica ugledaše jezersku površinu i do pluća dođe zrak.
„Brži smooo, jupiii!“ – ispuni tišinu dječiji poklik.
„ Jesmo 1:0 je za nas!“ – reče Tifa, vidno sretna što smo se izvukli iz mraka.
Česmi sa vodom priđosmo da se umijemo. Usnama vodu ne prinosismo. Još je par sati odvajalo žeđ za okrijepljenjem. Taman dok stignemo „povremenoj kući“ , stići će i akšam. Dijete se napi vode za sve nas. Okrenu glavu u trenutku kada se bjelina transportera izvlačila tromo i gromoglasno iz ralja mračnog tunela.
Nas četiri, možda je sada i komično, stajsmo kao da na vojnom defileu pješadijška jedinica se divi veličanstvenosti ogromnih vojnih oklopnih vozila.
Bili smo tog trenutka prizor iz filma Roberta Beninija „Život je lijep“ sa gestikulacijom stravičnog iščekivanja. Selmin šal, Tifina marama čije je krajeve gužvala, Safijini pramičci kose koje je sklanjala sa kpaka predivnih krupnih očiju i nemir u pokretima moje lijeve ruke koji pokušavah prikriti kao i strah na licu vjerovatno su momenti koje će pamtit i lica koja su otvorila kapak na transporteru i počela nam pružati pakovanje voćnog hljeba, putera od kikirikija,peciva čiji se tamnosmeđi omot presijavao na suncu i neke bočice šampona.
Osmijeh na licu tamnoputom odjednom je preslikan i na naša lica.
Uzimasmo ponuđeno odjednom siti i samim osjećajem da smo dobili nešto za jesti. Jedan vojnik priđe najstarijoj od nas i reče zamuckujući : „… imat za Ramadan… mi volit Allaha… pomagat vas, mi Malezija…“
Uhvatih pogledom talase Neretvinog toka! Uhvatih srcem izraz Selminog lica dok su joj ruke punili omoti nekih slatkiša! Uzeh i sama pakovanje voćnog hljeba , nestrpljivo iščekujući taj dan iftar! Tifa podiže dlanove prema licu i začusmo riječi zahvale u dovi upućenoj Stvoritelju. Transporter se odmicao dok je svaka od nas slutila tu noć „bogati iftar“.
„Je li ukusna čokolada?“ – upitah djevojčicu.
„Ne znam, ali je slatka!“ – odgovori mi djevojčica.
„ E, onda je i ukusna!“ – rekoh sanjajući ukus koji ću tu noć da uz iftar i sama probam.
Nastavismo put, još nekih sedam i pol kilometara ne osjećajući ni umor ni teret ni mrak koji je polahko , sada i oko nas, bez tunela, donosio sumrak.
„Sad ćemo fino stići i počastiti se „malezijskim iftarom!“ “ – reče Tifa čije misli su nas odvodile kasnije i u životu, često, da lakše prebrodimo svaki teret koračajući kroz tamu tegobnih godina.
Postoji istinita izjava jednog od tadašnjih UN potpukovnika zabilježena u novinarskim analima tih godina kako je opisao „raj Neretvinih obala“ rekavši da je tužan zbog naroda kojem je Stvoritelj dao sav prostor da istinski uživa uživajući u ljepoti toplote i blagodati sunčanih obala dok posmatra bjelinu snijega na najvišim planinskim vrhovima.
Sve odjednom- i sunce i snijeg- i trak i mrak!Takvi su i naši životi!
Mogla bih ovako u nedogled graditi slike poetičnih pejzaža i tadašnje snage u duhu naših bosanskih insana. Morala sam ipak prekinuti. Sjetih se da moram otići do trgovine po šlag pjenu kojom ću urediti voćnu tortu za iftar.
Osmijeh Selmin i onaj hljeb, iz Malezije, voćni i tada egzotičan, uvijek je u uspomenama u današnjim pripremama iftara.
Stidim se, ponekad,a znam da i vas obuzme taj osjećaj, pred tim danima, zbog ove današnje frke oko toga što mi nedostaje, ili sam samo stvorila frku oko bezveznosti, još samo za tortu, prepunu voća i badema, pjena – šlag!
Vernesa Manov