Priča Edina Topčića osvojila drugo mjesto
U sklopu manifestacije “Dani Isaka Samokovlije- Sunce nad Drinom” Goražde- Sarajevo- Fojnica u petak 25.4. u goraždanskom Centru za kulturu upriličena je dodjela nagrada za najbolje literarne radove. U konkurenciji građana sa više od 50 pristiglih radova drugo mjesto osvojio je Edin Topčić iz Bugojna. Priču sa čitaocima portala Bug.ba podijelio je Edin.
Autor: Edin Topčić
Sunce nad Drinom
Asfalt je počeo lagano da blijedi i da se glača, preobražavajući se iz katraniziranog šljunka i pijeska u blijedozeleni linoleum. Mi smo sjedili poredani kao u autobusu, kao učenici u školskim klupama, i nijemo buljili u tamno zelenu tablu. Mutno nebo iznad nas prigušivalo je riječi učitelja. Bio je to onaj učitelj koji nas je, kad bi mene i moje prijatelje uhvatio da letamo po školskim hodnicima, vješto hvatao za solufe i, govoreći nam neki kraći savjet, izvodio napolje ili u učionicu. Mi smo izvijenih glava, kao kakve balerine, sitnili korake na prstima kako bi nas solufi što manje boljeli.
Učitelj je iz godina iskustva, umio pravilno dozirati potrebnu silu tako da bi nas solufi boljeli, mimo naše volje, taman onoliko koliko je trebalo. Nikad nije bilo previše, tako da je to bila razumna cijena za letanje po hodnicima škole.
Govori nam, a mi slušamo: „Između dvije tačke uvijek mora biti još jedna tačka,… između dvije tačke može biti beskonačno mnogo tačaka… između dvije tačke…“
Sada smo stajali na mostu, a učitelj je i dalje parao kredom po tamno zelenoj tabli. Mutno nebo parali su zvuci… granata koje bi povrmeno padale u tamnu mutnu zelenu rijeku, u Drinu.
Začudo, padale su u vodu i nisu izbacivale ni kap vode niti su pucale. Samo su padale, a voda bi tiho i nježno bez zvuka prihvatala usijano tijelo. Nisam vidio obale. Most bi se uvijek produžio onoliko koliko bi moj pogled htio da pređe preko njega. Moj pogled i ja. Ostajali smo uvijek na mostu, a bešumna rijeka je tiho tekla.
Odjednom mutne zelene oči moga učitelja se unesoše u moje lice a njegovi kvrgavi prtsi sčepaše moje solufe.
„Između dvije obale uvijek moa biti najmanje još jedna obala, između dvije obale, ma kako bile daleko može stati beskonačno mnogo obala!“
Šta pričaš to, učitelju!
Kakve obale. Mostovi…. mostovi moj učitelju. Dvije obale uvijek…
Tup udarac me prenu. Ovaj vozač vozi gore kada je trijezan nego pijan. Sa negodovanjem putnika miješa se, kao ustajali vazduh sa mirisom putnika, i psovka vozača.. On ne psuje nama nego, eto, onom radi kojeg je morao naglo prikočiti. A ja ne mogu da se sjetim šta sam htio reći učitelju što mi je stalno izvlačio solufe. Dvije obale uvijek… šta?
Vozimo se i iako još nije ni blizu podneva, sunce već prži. Bože, šta li će biti sa cvijećem?…
Sklapam oči i pokušavam ponovo dozvati ONAJ dan. Ona i ja na mostu, priklješteni između dvije obale. Sa jedne obale prežaju prema nama, sa druge pružaju i požuruju, ali obale se udaljavaše, a koraci naši sve sitniji. Na onoj obali je sigurnost, a na mostu je smrt.
Bila je večer i plameni krovovi su sve jače svijetlili u mraku, a oni su pucali… a između pucnjeva i eksplozija naleti smrtne tišine.
Odjednom, nijema i nevidljiva ruka je udari i ona pade preko mosta u rijeku… a Drina bez glasa i zvuka prihvati njeno tijelo… Nikad je više nisam vidio. Jedina uspomena na nju mi je taj most, ovaj most.
Poslije, pretpostavljam, saznao sam da ju je vjerovatno oborio zalutali metak ili geler, o mogućnosti da se spotaknula nisam nikad mogao ni htio razmišljati. Lakše mi je bilo predeverati rat kriveći njih. Svi moji drugovi prošli su kao… izginuli su svi! Svi do jednog! A ja sam prošao netaknut.
Dvadeset druga je godina kako sam se utopio u onoj rijeci koju najviše volim. Najvažniji dio mene, ruža moga srca, postao je dio njenih brzaka i dio tromosti koja se ulijeva u veću rijeku, a ja se više nikad nisam okupao u njoj. Sa prvom prilikom ovu rijeku sam ostavio iza sebe i sada joj prvi put dolazim.
A ona, beštija, ista!
Sve moje je u tebi vodo!
Samo ja nisam u tebi!
Stigli smo i izlili smo se na parking blizu mosta, tiho smo krenuli prema mostu organizatori su užurbano vadili nešto iz autobusa.. Još malo pa će podne, moje iskusno oko uspjeva prepoznati tragove rata kojih sada ima vrlo malo.
Moje usahlo srce raspuklo kao osušen cvijet drhturi…
Moje misli preglasavaju zvukove grada i ja samo čujem riječi davnih vojnika koji su mi govorili da će je sutra naći i da je najbolje za mene da se nadam da je živa. Sada pucaju i granatiraju i da je čudo što i mene nije bacilo. Sjećam se zvukova mosta i toga kako su nekako potmulo odzvanjali moji koraci i njeni koraci na njemu.
A onda kao da je nešto puklo i rijeka je nijemo i tiho potekla niz moje lice. Ni uzdaha ni jecaja, samo kapljice koje padaju na asfalt sa vrha moga nosa
A ona beštija ista!
Sunce je u zenitu i ono sada, kao Drina uvijek, polovi zemlju na obale. Žuta tačka na plavetnilu neba kao bijela tačka na zelenoj tabli.
Kao ruža što je bacam u zelenu vodu…
A Drina u sebe prima najmanje jedan cvijet kao što može da primi beskonačno mnogo cvjetova.
Jedna rijeka koja razdvaja i dijeli i most koji spaja prošlost i budućnost, sve u jednoj tačci na ovome mostu, crvena ruža u Drini i moje , kao osušeni cvijet, raspuklo srce…
Dvije obale… Dvije obale uvijek spaja samo jedan i ili beskonačno mnogo mostova, dvije obale, ma kako bile daleke, može i mora spojiti samo jedan most…
A ona beštija ista. Zbog nje se i osmjehnuh.
Sa komešanjem svjetine na mostu i sa „naše“ strane mosta pripoji se povorka koja dolazi od „njih“!
Govore nam da su došli da našu tugu podijele sa nama. Govore da im je žao, a mi samo šutimo. Šute i oni i nijemo bacaju cvijeće u vodu, a Drina njihove darove prihvata nijemo, bez najmanjeg šuma.
Piše: Edin Topčić