Povodom 11. jula „Dolamo“ – Vernesa Manov
DOLAMO VAS OPET S JULOM ČEKAMO!
NIKUD S OVE ZEMLJE NE MIČEMO!
PREPOZNAT ĆETE NAS PO TOME
ŠTO U CRNILU ZEMLJE BJELINOM ODIŠEMO!
DOLAMO VAS DOZIVAMO RAMINIM GLASOM,
DUŠOM PUNOM NADANJA,
IAKO SRCU JE PRETEŠKO
DOLAMO!
Da danas, Bog da je dao,
u vreli i sparni ljetni juli
ne dolazite
strahotnim povodom
„dolamo“,
sin bi s ocem negdje,
u kraju,
u kojem suze krajolik srebre,
pod zelenilom krošnje ljetne
trenutke živuće provodio,
pun dobrote,
merhameta,
nepatvorenosti,
sreće!
Da danas,
kam'puste je sreće,
i nikad ni prije,
a nikada ni poslije,
zbog razloga ovih,
ne dolazite „dolamo“,
gdje i vas i nas još čekaju samo
uplakane naše majke i kćerke,
hiljade sinova ove zemlje
ne bi nikada znalo za tugu,
ali zlu je
na umi bilo nešto puno preće!
Da danas
ne dolazite dolamo
nad nišanima bijelim
potoci bistri ne bi postajali
od suza nepresahle rijeke!
Da ne dolazite dolamo
Zbog ove nesreće pregoleme,
otac bi jedan, živ i zdrav,
skupio u dlanove svoje
svoj živi dah
i dozivao sina živog
jer kupine i borovnice su rodile,
vakat bi ih bilo već brat’.
Taman oko ovih julskih dana,
uzrilo je sve,
zemlja je obilato plodove svoje,
ljudima
iz utrobe svoje,
u sočnim sokovima
ostavila u milosrđe.
Da danas,
da Bog nikada čas iskušenja nije dao,
ne dolazite „dolamo“,
živote ne bi brojali
ljubeći slova godina mladosti,
osam hiljada,
i još više od samoga broja,
života bi razastrlo pjesmu,
žiće,
radosti poklike!
Da je Bog dao,
da nikada niko,
nije zbog 11. jula 1995.
Došao „ dolamo“!
I Ramo bi,
umjesto u smrt samu,
Nermina svoga
životom svojim zvao – DOLAMO! Vernesa Manov