Politika s ovog svijeta: BOSANSKO SUMORNO SJEĆANJE I VESELI BEOGRADSKI ZABORAV
Piše: Ismet Muratspahić
Srebreničko kamenovanje i cipelarenje premijera Aleksandra Vučića nije se ni “ohladilo”, ni stišala buka oko toga, a već su nas političari iznenadili neočekivanim obratom. Žestoke riječi preobraćene su u miroljubive izlive srdačne dobrodošlice. Politika je ljudska djelatnost koja se najviše promijenila od svoga postanka kao zasebnog zanimanja. Mogli bi reći da ona više i ne postoji u svome izvornom obliku iz perioda Platona i Aristotela. Izvorni smisao politike je briga za ono što je zajedničko, opšte, društveno, sve suprotno pojedinačnom ili ograničenom samo na manje grupe, u šta se ona pretvorila. Politika bi uvijek trebala imati na umu sreću „svjetskog polisa“ kao interes.Politikom su se ranije bavili najodabraniji, a danas je časni ljudi smatraju sramnim poslom. Kuda ovo vodi savremeni svijet, ne samo kod nas na Balkanu!? Je li interes politike da uvijek nekoga vara i obmanjuje!?
Muhidin Šarić, dječji pisac i logoraš „Keraterma“, srpskog logora smrti:
Prolazi jos jedan logoraski dan, naporan i pun neizvjesnosti. Svaka veza sa spoljašnjim svijetom je prekinuta. Ne znamo sta se to oko nas događa. Jedine vijesti su nam doživljaji pojedinaca, koje svakodnevno dovode u logor. Te priče su stravične. Bilo je kasno poslijepodne kad sam pošao da tražim Sanela K. On je sa grupom svojih vršnjaka u dnu spavaonice. Preživio je teške dane u roditeljskoj kući u jednom zaseoku kraj Trnopolja. Suštinu dogadjaja su mi ispričali njegovi poznanici, ali sam od njega htio saznati neke pojedinosti. Nađoh ga kako pretražuje majicu. Sjedi na paleti do pojasa gol. Preplanula je bakrenasta koža na njegovom grudnom košu kao da je razapeta na kostima. Sa strane se podbočila rebra, možeš ih prebrojati. Sanel je dječak od petnaestak godina, izrazito ravne crne kose, koja mu poput šubare stoji na glavi. Lice dječačko, išarano žutim pjegama i preplanulo na suncu. Ima okrugle, sjajno zelene oči. U rukama mu blijedo plava atletska majica, pocijepana na nekoliko mjesta. Na bosim nogama stare izlizane farmerica, zavrnute do koljena. Na bosim nogama nataknute patike.
– Imas li oca?
– Imam. On je u Njemačkoj u Štuttgartu. Molio nas je da dodjemo. Ja nisam mogao , nije ni mama htjela. Nije dala da prekidam školu. Šteta, govorila mi je, osmi je razred. Dogovorili smo se čim dobijem svjedodžbu da krenemo. Eto nije bilo sudbine. Sanel je ozbiljan, zamišljen. Na čelu su mu bore. Dva nemirna oka gore kao dvije žeravice. Glas mu nije ni dječiji niti odrasla muškarca. Pričao mi je dugo, o djetinjstvu, o igrama, o svojim vršnjacima. Pričao mi je o kući o dvorištu i voćkama. Pričao mi je o kruški kolačuši, na kojoj baš sad, dozrijevaju plodovi. Tu je i ljuljaška sa kojom je odrastao. Prošle je godine za odlično učenje dobio bicikl. Dva ga je puta vozio u Kozarac. Ove godine otac mu je obećao motor.
– Gdje si bio kada su naišli četnici?
– Toga dana, čini mi se da je bila srijeda, grupa četnika u picgaueru, skrenula je u naš put. I ranije su oni prolazili, ali samo iznad kuće, glavnim putem. Ja sam bio u bašti, iza štale. Plijevio sam luk. Kada sam vidio da idu u dovrisšte, sakrio sam se u kukruze. Vozilo su okrenuli i vratili na put. Kad motor zaćuta, sa platoa iskocčise četvorica i potrčase prema kući. Ostali ostadoše kod kola. Gledao sam ih krišom . Imali su na sebi tamnosarene uniforme sa bijelim trakama na ramenima. Jedan je iamo crvenu kapu, ostali su bili gologlavi. U rukama su nosili automate. Vidio sam i zolju.
– Ima li koga? prodera se prvi.
– Raskorači se i uperi automat u vrata. Izađe mama.
– Kako se zoveš? Mama odgovori.
– Gdje su ti muški?
– Sama sam, odgovori ona.
– Muž mi je u Njemačkoj na radu.
– Mi smo čuli da je on u zelenim beretkama. Mama poče da se pravda. To ih još vise razljuti.
– Ćuti! – naredi joj strogo.
– Brzo ćemo mi to ustanovit, reče i razvuče usta u praskav smijeh.
– Kuću gastarbajtera je najlakse prepoznati! Dade znak. Dvojica poslušno zakoračiše prema stepenicama i uđoše unutra. Mama ostade na verandi. Na njoj je ciglasta kućna haljina sa bijelim dugmadma. Stavila ruku preko ruke i ćuti. Ona dvojica iznesoše iz kuće oba televizora, video, liniju i moj kasetofon i poredaše po verandi. Ostali se sjatiše oko stvari.
– Ove stvarčice mi se sviđaju, zaključi starješina. Nosi ovo u kola naredi, njima vise ne trebaju! Četnici uprtiše stvari i odnesoše.
– A sada marke!zareza ponovo.
– Nema maraka, reče mama odsječno.
– Ne laži! – Zagrmi takvim glasom da sam se stresao i priljubio uz zemlju. Priđe joj blize i udari je rukom. Mama posrnu i zaplaka.
– Govori gdje su pare ili ću te ubiti! Uperi cijev automata u njene grudi.
– Pretresite kuću, naredi! Dvojica krenuše prema kući.
– Stanite! – predomisli se.
– Stanite ovdje. Sam ću je pretresti. Ja znam gdje oni to kriju.
– Imam iskustvo. Ona dvojica se vratise, a u kuću uđe šef. Ležao sam potrbuške. Oko mene kukuruzi. izrasli do pojasa. Modre se. Na oči mi navrle suze. Prisao bih majci, ali strah me. Samo da odu da joj pomognem. Srce mi lupa kao doboš. U dvorištu iščekivanje.
– Gdje su pare? – ponovo zaurla šef.
– Rekla sam vam da nemam! – zaplaka mama. Začu se tup udarac. Mislim da je od kundaka. Mama zajeca. Ja stisnuh rukama usta da ne zaplačem glasno. I oni drugi se razbjesniše. Smjenjuju se udarci, jauci, smijeh i ojkanje pijanih četnika. U mojim usima tuku dva bubnja. Odjednom mi se pred očima zamrači i ja potonuh.
(iz sjećanja na „Keraterm“ logor smrti)
Nedavni incident u Potočarima kod Srebrenice i napad na Vučića doživio sam i kao dio unutarnje pobune učesnika incidenta protiv tragedije, za koju se ne daju iskreni politički odgovori. Manipuliše se i žrtvama i tragedijom koja se dogodila. Ona je sama po sebi prevelika da joj se ne smije pridodavati nikakvo drugo značenje, pogotovo tumačenje i, ono što je najgore, opravdavanje. Nikakvi ni otvoreni ni prikriveni politički ciljevi ne smiju bosansku tragediju premještati u sferu zaborava. Relaksacija političkih odnosa nebi smjela ići na štetu istine o događajima od prije četvrt vijeka. Od najave, skoro, ratnog stanja, do razbibrige i veselja na beogradskim glavnim ulicama pokazuje i to koliku moć političke vođe imaju da neviđenom brzinom tragediju zamjenjuju komedijom. A ono što se događalo, barem javno i manifestno, imalo je oblika i komedije. Šta se govorilo u četiri zida, za sada je nepoznato.
Izvod iz jednočinke komedije „Mir, mir, mir, niko nije kriv“:
… i sad
Domaćin se na sve moguće načine trudio da beogradski susret sa tročlanim predsjedništvom BiH učini što miroljubivijim, zabavnijim i na kraju komičnijim. Zaboravio domaćin na ličnu tragiku kanenovanja, „flaširanja“ i „cipelarenja“, koja se u međuvremenu i samom Izetbegoviću, kao inicijatoru, pripisivala, a koji je i pored toga bio centralna ličnost susreta. Svašta se glavnom gostu nudilo, samo da malo popusti oko masovnih stradanja Bošnjaka, logora, silovanja, opsda gradova i protjerivanja, Srebrenice i genocida, koji je najveći dio planete priznao. Oprostit će se i napad razularenih huligana na Vućića na dženazi 11. jula 2015., jer što je najvažnije nije prošla Rezolucija u UN-u. Domaćin je priredio dosta miroljubive šetnje glavnim ulicama Beograda, jića, pića, svirke i igara od onih misaonih do folklornih. Već se srbijanska javnost pita kakav ća Izetbegović imati odgovor na ovo u uzvratnoj posjeti Vučića Sarajevu. Zlonamjerni će reći kako će i doček u Sarajevu biti uz pjesmu, igru i veselje, a Hanka Paldum će vjerovatno otpjevati poneku sevdalinku ( ona ista Hanka, koja je reportera Nedima Lončarevića uz nepojmljivo čuđenje na padanje prvih granata po Sarajevu s početka 1992. pitala – šta je ovo dragi Nedime, šta se ovo dešava!?). Šetnja Beogradom će se doimati kao da ulicama šetaju neki daleki neznanci iz nepoznatog dalekog sazviježđa, a ne dojučerašnji građani jedne zajedničke države. Ne znaju Beograđani ( oprostite, većina Beograđana ne zna) ni šta se zbivalo u BiH od 1992. do 1995., baš kao da je njihova država bombardovala i napadala drugu najudaljeniju galaksiju a ne najbliže komšije. Sarajevo ljubavi moja i Bosno moja, šta se to vama dešavalo tamo tih davnih godina, pa evo i nas okrivljuju za zločine. Ja se opet nešto sjećam onog Beograda kada je većina klicala ratobornom Miloševiću. A mi smo samo šutili, bili smo neinformisani i ništa nismo znali, kažu Beograđani. Eto tek sada čujemo da je i naš premijer bio iznad Sarajeva. Mi smo i danas za mir i budućnost, samo da se puno ne spominje prošlost, bosanska tragedija i Srebrenica, važna je budućnst generacija koje dolaze. Neprimjeren ton aplaudiranjem ovakvom miroljubivom susretu daju i važni svjetski političari.
Izvod iz tragedije BiH u više činova:
Ali kada su završili, smijali su se. Rekli su ‘Pa, vaša vlada će se mijenjati za vas čak i kada ste mrtvi.’ Onda bi pogledali u nekoga i zbijali šale ‘Pogledaj ovog, izgleda kao kupus’. Ne znam šta su još govorili. I kada su jednom bili gotovi, neko je rekao da mrtve treba provjeriti. Mislim da je ime pomenutog bilo Jovo. Rečeno je da mrtve treba pregledati, i rekli su da ako pronađu toplo tijelo, da ispale još jedan metak u glavu. I tako je taj čovek, ne znam da li je to bio Jovo ili neko drugi, rekao je ‘Mislim da su svi mrtvi, mamu im jebem.’
I onda su dva ili tri vojnika stajala kod zadnjeg dijela kamiona dok smo izlazili. Jedan od njih je stajao ispred zgrade, ispred škole — u to vrijeme nisam znao da li je to škola. Jedan od njih je stajao pored stepenica, i mi smo hodali u stroju. I kod ulaza u školu ovaj vojnik je uzeo svoju pušku za cijev i udario bi svakog čovjeka kundakom po leđima. Ali ljudi su ulazili vrlo brzo, tako da nije uspio sve da udari. I čovjek koji je stajao pored, zaustavio je ljude, i poslao bi ih jednog po jednog tako da bi kasnije mogli biti tučeni.
Nismo mogli da idemo u toalet. Prostorija je bila puna urina. Ljudi su pili urin sa poda. I dok su ljudi izlazili ispred škole, mogli su se čuti rafali vatre. i to se ponavljalo svaki put. Kada bi rekao da tri ili četiri ili pet ljudi treba da izađu, odvodili bi ih ispred škole i čuli bi se pucnji.
Uperili su puške u nas i čuo sam da jedan od njih kaže ‘Lezi na zemlju’. To je bilo naređenje. Poslije toga, stvarno ne znam šta se dogodilo. Iza mojih leđa, čuo sam snažne rafale. Pucali su nam u leđa, u glave. Grupa vojnika je pucala sa razdaljine od sedam do deset metara. Pao sam preko tijela onih koji su bili pogubljeni prije mene. Kada sam pao, imao sam neku vrstu predosjećanja da mogu biti spašen. Pokušao sam da uguram glavu između nogu onih koji su bili ubijeni prije mene.
(Iz dokumentacije Haškog tribunala)
Razbibrižni beogradski ljetni susreti ako i kada doprinesu otopljavanju zaleđenih političkih odnosa između Srbije i BiH, ipak neće biti dovoljni za uspostavu pravog pomirenja i trajnijeg mira na ovim prostorima. Prije toga se Beograd mora izliječiti od amnezije koja ga i danas obuzima. Tragediju i komediju nije moguće izjednačavati. Njihov izvor, iako jedan, umni čovjekov napor, ima sasvim različite motive. Povijesni problemi u politici nastali su onda kada je čovjek povjerovao da je vladar i vlasnik sile.