Pobjednička priča „U ratu su kratke noge“ II. Bugojanske vaze
U Maloj sali KSC Bugojno na konkursu za najbolju kratku priču/pripovjetku, koji je raspisao KSC Bugojno povodom Dana državnosti BiH uručena je nagrada „Bugojanska vaza“ koju je dobio Igor Svrdlin za priču „U ratu su kratke noge“. Priča je potpisana šifrom „Maša's on the road“. Na dodjeli prisutnima obratili su se ispred organizatora direktor Vahid Duraković, ispred generalnog pokrovitelja načelnik Hasan Ajkunić i ispred žirija: Nedžad Ibrahimović, predsjednik i Ismet Muratspahić.
Pored navedene priče u uži izbor su bile izabrane još priče „Bijelo“ (šifra: kaspar), autorica Amina Hamzić (Sarajevo) i „Propuh“ (šifra: uliks), autorica Dea Paljević (Sarajevo).
Na konkursu je pristiglo 45 tekstova iz BiH.
Nagrada se sastoji od replike zdjele „Bugojanska vaza“ (najstariji pisani spomenik u BiH) i novačnog iznosa od 500 KM. Pokrovitelj konkursa je općina Bugojno.
Igor Svrdlin je rođen 1983. godine u Sarajevu. Trenutno živi u Trebinju i apsolvent je na Odsjeku opšta i komparativna književnost i bibliotekarstvo na Filozofskom fakultetu Pale.
II Bugojanska vaza – pobjednička priča Igora Svrdlina
U RATU SU KRATKE NOGE
Miriše na barut – govorio je Šurda, lokalna budala, par godina prije ratnih dejstava. Jebe se Šurdi, Šurda ima samo ovu ludu glavu, ali vi, vi ćete najebati! Ludilo je počelo tačno 818 dana nakon Šurdinog upozorenja. I potrajalo je…
Šurda, ajd’ da te presvučemo, imamo uniformu, ubila se za tebe – dođe jednog dana Kuronja, predratni profiter.
Kani se ti Šurde, niste Šurdu ništa pitali ni kad ste zagovnali, pa nemoj me ni sad uvaljivati u taj vaš ludački san.
De, Šurda, ne kenjaj, nego da se javiš u štab, kod Pipe, polako, nemoj žuriti, ali za 20 minuta ću se vratiti po tebe. A ne voli Kuronja kad se ljudi kurče.
Ajd’ ti svojim poslom, reci Pipi da ga je pozdravio Šurda preko kurca.
Zaigra bijes u Kuronjinim očima, zapjeniše mu i uši, pa udari pesnicom Šurdu preko zuba.
Ovo ti je za ono preko kurca – reče Kuronja i ostavi Šurdu da leži na podu, krvav.
Jebaće vam rat mater, kad vam Šurda kaže!
Kuronja ga nije čuo, ili jeste ali mu bilo mrsko da se vraća.
Dan je bio na izmaku, a Šurda je krenuo put brda. Prošao je pored štaba, ušunjao se do vrata i posrao se na otirač. Smješkajući se, kroz razbijene zube je procijedio – jaka ste vi vojska kad vam se Šurda sere na vrata štaba.
Penjući se uz brdo iznad grada, pogledavši za sebe suznim očima, kao da je htio nešto reći, ali prećutao je, sve je rečeno. Pala je noć, a Šurda nije ni bio svjestan momenta kad su ga noge izdale i kad je, srušivši se, zaspao.
Desetak metara desno, spavao je još neko. Probudio ga Šurdin nagli pokret, ali nije reagovao, plašio se, drhtavim glasom je upitao ko je? Šurda se trznuo, oblio ga je strašan znoj, ali nije ništa rekao. Ko je? Ko je? Ko je? Odzvanjalo je Šurdinom glavom i odjednom se okuraži i reče – Šta ko je! Ja sam! Šurda! Eto ko je! Ajd’ pucajte! Jeste, posr'o sam vam se ispred vrata štaba, pucajte!
Sad ovaj drugi nije ništa rekao, prosto je preblijedio od straha, ko li je taj što sere po vojsci i po štabu, mora da je neko zajeban, pomislio je.
Ajd’ pucajte, jeb'o vam ja mater, pucajte! Šurda je ustao i krenuo putem odakle je dopirao glas. Došavši do čovjeka, osjetio je nesnosan smrad.
Ko si ti? Ne boj se, neću ti ja ništa. Joj, ti se izgleda usr'o. Nisam ja opasan. Ja sam samo pobjeg'o od ovih mojih majmuna, ne mogu ih više gledati, zaigrali se, pa napravili pizdariju, pa onda i mene htjeli maskirati i voditi na vatromet.
Jesi li ti naš ili njihov? – upita Šurdu Parkaš, čovjek koji je iz sličnih razloga pošao na brdo.
Parkaš zaluta mislima u svoj park, dvije godine prije ratnih dešavanja…
Jesi l’ znao matematiku, sine? Je l’ bio danas taj kontrolni?
Nisam bio u školi a i nisam ja tebi nikakav sin, ‘naaaaš.
Dobro mali, pozdravi mamu, reci joj da je sve ovo moglo drugačije biti.
Mali se okrenuo, izašao iz parka, i nije pozdravio majku.
Eto, kakva sam ja budala, imao sam sve, a sad u parku dočekujem sina iz škole, ni kučeta ni mačeta.
Parkaš je bio izuzetno mršav, krupnih očiju i ogromnog srca. Bio je profesor u gimnaziji, predavao filosofiju i sociologiju, imao ženu i malog na putu, kad se dogodio neki bum u njegovoj glavi. Jednostavno je otišao. Ko mi je kriv što oženih provincijalku, mahalušu, uvalila se kod profesora gospoja, da vidi more i kupuje markiranu robu…
Jebeš mi sve ako si ti normalna, u frižideru samo lampa gori, a ti se nakinđurila k'o seoska mlada. Dijete na putu, čime ga misliš poviti? Tom krokodilskom torbom, a?!
Ovo su postale gotovo svakodnevne rasprave, a ona je uvijek ćutala i tjerala po svome. A onda je profesor otišao u beskućnike, dao otkaz u školi i pošao u neki drugi život. Ne prođe mnogo vremena, a žena je našla novog profesora, ovog puta istoričara, ‘’dobila’’ dva stana a i mali se rodio, a na njoj sve više i više zlata…
Godine su prolazile, Parkaš je postao autentični gradski lik, čovjek kome su se svi čudili, a potajno mu se divili.
Šuma, smrad, Šurda i Parkaš. Sa obje strane se čuje pucnjava, plač i gromoglasan smijeh. Jesi li ti naš ili njihov? – upita Šurdu Parkaš. Šurda ćuti. Parkaš duboko uzdahnu pa poče:
Znaš li ti da je mene danas sin pljunuo i rekao da sam pička?
Što?
Nisam htio da se prijavim u tu njihovu vojsku, pa poslali malog da me k'o fol ubijedi. Obuk'o se on u uniformu, lice mu rošavo, ništa on ne zna, ali se prijavio.
Šteta!
Ma nije šteta, šteta normalnih ljudi, meni je sin rekao da sam pička, pljunuo me i kesl'o se kao nenormalan.
Šta ćeš sad?
Evo,popeo se ovdje, da ih ne gledam više, idioti, nisu provalili da nema pobjednika u ovoj igri, a mene zajebavaju i meni moj mali kaže da sam pička.
Jebi ga – promrmlja Šurda – i kod vas majmuni zasjeli.
Molim?
Pitao si me čiji sam, eto sad znaš da nisam tvoj.
Isti smo mi prijatelju, nego smo normalni, pa smo automatski manjina, pičke…
Jeb'o ti nas!
Jeb'o ti nas!
Ja sam Šurda.
Ja sam Parkaš.
I ja neka vrsta parkaša, Šurda budala, Šurda manijak, Šurda parkaš bez parka.
Vi nemate park?
Nemamo, bio nekad lijep park, pa mu dodali ing, jeb'o im ja mater neandertalsku!
Nisam nikad bio kod vas.
Nisam ni ja kod vas.
A, blizu je, vidiš dole, eno ti mog parka, pun je vojske, mora da je i moj mali tamo.
Jesi li služio vojsku?
Jesam, u trećem gradu od mog.
A ja sam bio u četvrtom gradu od mog, čekaj, polako… Pa mi smo u istom gradu služili vojsku. Koje si godine služio?
Dvadeset dvije godine prije ovog sranja.
Ja isto! Vojna pošta 13.
Da! Ali sam ja tada bio neko drugi.
A ja sam i tada bio Šurda, isti ovakav, samo mlađi, ljepši.
Ne znam, ne sjećam se ničega iz vojske.
Ni ja. Sjećam se samo jednog frajera, završio filozofiju, zvali ga Diplomirani.
E, to sam ti ja nekad bio. Ali, nema Diplomiranog više, odavno.
Daj, ne seri da si to ti?!
Nisam, bio sam, ali nisam više.
A, jesi lijep bio, kako su te cura saletale kad bi dobili slobodno. Pa, kakav si to? Prop'o k'o žeton. Zajebavaš ti mene, nisi ti Diplomirani, a?
Pa, nisam ja, rekoh ti!
Fijuknuše granate sa obje strane, par metara ispod, Šurda i Parkaš osjetiše bol.
Odjednom tišina koju su prekidali naizmjenični uzvici bola. Pa opet tišina. Potom Šurda i Parkaš shvatiše da su živi.
Osjetiš li noge? Ja moje zijanio!
I ja moje, jeb'o im ja mater nepreciznu. U srce su trebali gađati, u srce!
U ratu su krate noge, moj Šurda, koraci sitni i ekstremno glupi! Nego, šta ćemo sad?
Ajmo svak’ svome, sad nas ovako obogaljene neće više dirati, valjda.
Kako ćemo?
Na rukama, a možemo se i kotrljati do dole. Like a rolling stone.
Haha, možemo kod Džegera, da se prijavimo, autentični Rolingstonsi.
Ne znam za tebe, ali ja ću dole, ovako ćemo garant iskrvariti, a ja neću da umrem zbog tuđeg rata. Ima da se dokotrljam pravo pred Pipetov štab, da ih vidim šta će mi, i da im kažem da sam im se posr'o pred vrata. Jajare. A onog Kuronju ću udariti nogom u glavu, on nema u glavi, a ja nemam u nogama.
Heh, jebeš mi sve ako nisi u pravu. Ja ću se skotrljati do parka, da me mali vidi, i oni njegovi ludaci.
Da krenemo?
Krenimo!
Da se izljubimo za rastanak?
Da se izljubimo!
Ako se opet vidimo, bićemo jaki u rukama, niko nam neće ruke oboriti.
Neće, neće!
U zdravlje!
U zdravlje!
Dugo su se spuštali na rukama, pa kotrljali, pa na rukama… Svak’ na svoju stranu, kod svojih majmuna. LIKE A ROLLING STONE! U ratu su kratke noge, ali ruke jake….
Šifra: Maša’s on the road