Ono što (p)okreće srca: Svjetlost
Noć je već na izdisaju. Ulice su prekrivene otpacima i u tišini odjekne tek pokoja petarda. Tišina se napokon počela spuštati na ovu nemirnu noć. Tišina koja joj je bila prijeko potrebna da, kao što ova jutarnja magla prekriva, prekrije raspojasane krike i muziku koja zaglušuje misli i umrtvljuje srce…
„Ma to je pjesnik ili filozof u meni!“ mislio je Enver dok je koračao opustjelim ulicama Travnika. „I sad mi huči u ušima od ovolike tišine nakon galame ove noći. Zora je- samo što nije. Brda i nebo će razdvojiti bijela nit, a uskoro će nebo i zemlja postati kao perje svrake. A mi ćemo i dalje vidjeti tu bijelu ili crnu nit koja nije nikad povučena.
Pjesnik i filozof, moj Envere,… to ti je isto i ti sad samog sebe zamajavaš. Pjesnik u tebi, svjesno ili nesvjesno, te laže, a filozof u tebi te zavodi i vodi te u propast kao što te slijepi vodič vodi u bezizlaz pustinje. Uzicom je, kao kamilu, privezao tvoju nadu koja će prerasti u očaj kada vidi da je izgubljena i da više nikad neće pronaći pravi put i toliko željenu oazu.
I treba ti tako, moj Envere. Da samog sebe koriš što sebi ovo činiš. Jel ti trebala ova noć i da li ti je trebalo da sad lutaš ovim ulicama… još će ti kakva flaša, ne dao Bog, pasti na glavu.
Šta to vrijedi kad si sebi već bacio klavir ili sef na srce… Hah, što bi bilo lijepo da smo kao u crtićima. Pa poslije klavira umjesto zuba imamo tipke od klavira, a poslije sefa otvaramo vrata i oči nam se vrte u krug.
Eeee, vrte se meni odavno oči u krug od pada tog klavira na mome srcu, vrtile su se svu noć, a bolje bi mi bilo da sam ruke svoje u peć gurno nego što sam posegnuo za tim za čim sam posegnuo. Dala bi mi nana ljiljanovog ulja i opržene ruke bih namazao i sve bi za sedmicu dana bilo u redu, možda ne bi ni ožiljci ostali.
A ovako, kako da zaliječim oprženo srce?…
Rekla je meni moja nana da sam Sjajni, tj. ime moje to znači. Govorila je ona meni da čovjek, kad me vidi, nabaci osmijeh kao da ga sunce poslije duge i hladne noći ogrije. A sad sam kao sijalica za mrak. Čovjek upali sijalicu, a ona „obasja“ prostor oko mene mrakom.
Subota uveče!? Šta ima veze što je Subota… jakih mi Subota, čovjek poslije ne može proći ulicom jer izgleda kao nekakva spodoba. Dobro je, prošli put bio sam i prljav i poderan, a sad sam samo prljav, a voda sve očisti…
Samo ovo moje srce voda ne čisti. Pa jest, kad se čovjek dobro opeče šta radi… leti da ruku pod česmu stavi da mu mlaz vode donese olakšanje… mogao bih do česme kraj vezirskih turbeta da se onom vodom malo umijem. Hladna je, ali nešto sumnjam da će mi pomoći, lice mi je toliko utrnulo da ni hladnoću ne osjećam…
Ova brda okolo čine mi se sad tamnijim nego kad je tamna noć. Iapk pogled na njih mi donosi olakšanje.
Sve je to čista fizika. Mi vidimo uz pomoć svjetla. Ono padne na nešto i ono što se odbije od toga mi očima vidimo kao bolje nijanse i oblike, mi svjetlost vidimo kao stvari!
Jah! Što bi dede rekle, čista fizika… Trebalo bi sad…“
Enver je, nekako zaboravio da ulicama naših gradova lutaju čopori pasa lutalica. Iza ugla jedne od ulica, tamo blizu Hadži Ali-begove džamije, pred njega i njegove misli banuo je čopor pasa i Enverove misli i sam Enver se ukočio od straha kad ih je ugledao…
Psi, u to rano jutro učinili su mu se još tamnijim, još crnjim i još strašnijim nego što to stvarno jesu. Oni kao da su osjetili navalu straha i užasa i počeli su da laju i da reže oko Envera.
Teško je sada reći šta je on u tom trenu mislio i šta mu je prolijetalo i sijevalo kroz glavu.
Ne treba to više kriti, Enver je bio malo pripit i u trenu se otrijeznio. Već se on otprije bojao pasa i nije ih volio vidjeti ni na školskim tekama, a kamoli po mraku se sresti sa njima. I tako psi reže okolo njega, a njemu prvo sinu u glavi da je potpuno crn pas anamonaj, a on eto ne vidi ništa bijelo niti bilo šta svijetlo na njima nego ga prostrijeli misao „ Eno ih, čopor šejtana oko mene reži!“
Pa Enver pomisli da počne učiti sure zaštitnice( a ko danas može da ima nanu kakvu ima Enver, a da ne zna makar te sure), ali prouči samo „euzub…“ i stade jer ga prostrijeli misao da nije u redu učiti Kur'an u ovakvom stanju, pa onda opet pomisli „nužda zakon mijenja!“ i poče opet, ali, opet, iz njega izađe samo „euzub…“ sad je zapeo jer ne može da uči, nešto u njemu se toliko ukočilo da mu ni misli ni usne neće da poteku ili progovore kako treba. Na kraju je uspio reći ili je mislio da je to uspio reći „Iš, šejtani!“ Malo je to, kad se gleda sa ove naše strane, smiješno ali eto Enveru tada nije bilo…
I ko zna koliko bi se on tako mučio sam sa sobom i psima da ga nije obasjala svjetlost iz jednog od prozora. I četvrtasti prozor pun svjetlosti oslika se na pločniku, a Enver bi tačno u njemu. Na njegovo lice i ramena prosu se svjetlost i Enver je morao sklopiti oči od te iznenadne navale.
Psi odjednom prestaše režati i zanjihaše glavama i lagano se okrenuše. I sad cuke lagano otrčaše dalje…
I stajao je tako Enver u četverouglu svjetlosti i čekao. Napetost ili ukočenost u njemu je lagano popuštala i Enver se dovuče do jedne od klupa i sjede i sa uzdahom olakšanja iz njega ispadoše riječi: „Hvala Ti Bože!“
I samo što je sjeo na klupu svjetlost prozora se ugasi, nije dugo prošlo, a na izlazu iz zgrade se pojavi čovjek se bijelim ćulahom na glavi. On lagano, gotovo nečujno, zatvori vrata i zaputi se prema džamiji.
Čovjek se zakašlja, protrlja ruke od studeni, onako za sebe tiho jedva čujno progovori „Allah!“ i dodatno pruži korak prema džamiji.
U jednom trenu pogleda prema Enveru i nazva mu selam…
Enver je promucao nešto kao „Alejkumu selam“ i oborio stidljivo pogled. Još su mu misli bile zbrkane, ali poprilično čiste. Čudio se svemu ovome i kako je sve to ispalo.
Mislio je sad. Svjetlost je rastjerala pse, kad je čuo „Allah“ neka toplina razmilila mu se po prsima, a kad mu onaj čovjek nazva selam istom ga je zavolio…
I onda Enver začu ezan sa munare Hadži Ali-begove džamije.
Enver se pridiže, protrlja se po nogama i pokuša makar malo skinuti onu mrlju i onako poluglasno za sebe reče.
„Envere, prođi se ti svojih pjesnika i filozofa, vjernici tebi trebaju! Ne dao mi Bog da od sad znam za drugog Envera osim Envera vjernika!
Sad idi kući kupaj se, vjerniku ovo ne priliči!“
Jedan Dželaludin bi sada rekao nešto u smislu da je putnikovo samo da učini prvi korak, a za ostalo ima ko voditi i brigu brinuti.
(Autor: Edin Topčić)
Sva prava pridržana, ne može se objavljivati bez saglasnosti autora.