Obrad Kisić: U „GRADU ŠAHA“ SVE MANJE DREVNE IGRE
Piše: Obrad Kisić
Kada god prođem pored prostorija Šahovskog kluba „Iskra“, koje već duže vrijeme zjape prazne i sve su više oronule, ne mogu da se ne prisjetim osamdesetih godina prošlog stoljeća kada je Bugojno na svjetskoj šahovskoj mapi zauzimalo značajno mjesto.
Bilo je to vrijeme kada je mali grad, u srcu Bosne, u svom punom ekonomskom zamahu, gdje je u općini od 48000 stanovnika, svaki treći bio zaposlen, poput nekih svjetskih metropola, organizovao najjače velemajstorske turnire u svijetu. Najbolji šahisti planete, toga vremena, od 1978. do 1986. godine, pet puta su se, u proljeće, svake druge godine, okupljali u Bugojnu, koje bi dvadesetak dana bilo u žiži medija. O turniru su izvještavale brojne novinarske ekipe iz zemlje i inostranstva, a slika Bugojna je često, putem direktnih televizijskih javljanja, išla širom svijeta.
Tih godina održavali su se i turniri manjeg rejtinga, za internacionalne majstore, i igrače nižih kategorija, razna ekipna prvenstva, simultanke i druge šahovske manifestacije, pa je Bugojno, s pravom, nosilo epitet „grad šaha“, na što su njegovi stanovnici, kao i na mnogo toga drugoga, bili izuzetno ponosni.
Sve ovo pratio je i razvoj lokalnog šahovskog kluba „Iskra“, koji je ekspresnim putem iz Republičke lige BiH stigao do Prve lige SFRJ, da bi 1984. i 1985. godine bio i osvajač Kupa Jugoslavije, najmasovnijeg takmičenja u državi.
Danas kada u Bugojnu gotovo da i nema šahovskog života, drevnu igru za svoju dušu i u svojoj režiji upražnjava tek nekolicina njenih zaljubljenika. Šahovski klub „Iskra“, osnovan prije više od šest decenija, praktično, postoji samo na papiru, bez osnovnih uvjeta za rad i takmičenje. Podrška lokalne vlasti u reorganizaciji kluba i ponovnom vraćanju nekog od turnira u Bugojno, koja se najavljuje s vremena na vrijeme, zavisno od aktuelnog političkog trenutka, za sada je izostala, a sve se svelo na organizovanje jednodnevnog turnira povodom 20. maja Dana Općine Bugojno.
Statua šahovskog topa, kao simbola održavanja velemajstorskih turnira u Bugojnu, stoji i dalje ispred nekadašnjeg motela „Akvarijum“, gdje je već uveliko nagriza zub vremena, iako je još prije desetak godina bilo najavljeno da će biti prenesena na neko mjesto u centru grada.
Dok šahovske figure i klupske prostorije sve više prekriva prašina, ovim tekstom želim bar malo od zaborava sačuvati sjećanja na nekada uspješne dane bugojanskog šaha.
Obrad Kisić