Obrad Kisić: PRIČA O TRGOVAČKOJ I ŠEGRTSKOJ ŠKOLI
Nakon završetka Prvog svjetskog rata Bugojno je brzo postalo značajan trgovački i zanatski centar, na koji su bili oslonjeni susjedni gradovi: Donji Vakuf, Gornji Vakuf i Kupres. Zahvaljujući željeznici, koja je u to vrijeme imala veliki utjecaj na razvoj ovog kraja, roba bi najčešće vozom stizala u Bugojno.
Ovaj vid transporta većim dijelom su koristili i trgovci iz Livna i Duvna. Njima bi, također, roba do Bugojna dolazila vozom, da bi dalje bila distribuirana prvo zaprežnim kolima, a kasnije kamionima.
Kako je vremenom sve više učenika, po završetku osnovne škole, koja je bila četverorazredna, željelo nastaviti školovanje, lokalna vlast je početkom 1924. godine podnijela zahtjev za osnivanje Građanske trgovačke škole, za kojom se i osjećala potreba.
Ubrzo je iz Ministarstva trgovine i industrije Kraljevine Jugoslavije-Odjel Sarajevo, stigao pozitvan odgovor. Već u septembru 1924. godine škola je upisala prve učenike iz Bugojna i susjednih gradova.
Nastava se odvijala u tadašnjoj zgradi Općine Bugojno (danas zgrada Gimnazije). Lokalna vlast je dala saglasnost da nekoliko prostorija bude preuređeno za potrebe novoformirane škole. Uz direktora Milana Radumila, stigao je i potrebni nastavni kadar, kojem je bio osiguran smještaj.
Otvaranje škole, brzo se pokazalo, bio je značajan korak u razvoju obrazovanja na području bugojanske općine, pa i šire. Škola, koja je za to vrijeme imala status srednje, radila je sve do početka Drugog svjetskog rata.
Po završetku Građanske trgovačke škole, najveći broj učenika bi tražio posao, ali bi i dio njih nastavio dalje školovanje, uglavnom, na Trgovačkoj akademiji u Sarajevu. U tom pogledu prednjačila su djeca Jevreja, koji su u Bugojnu imali najveći broj trgovina. Gotovo bez izuzetka, svi su upisivali Trgovačku akademiju, kako bi sačuvali porodičnu tradiciju.
Gradsko vijeće Bugojno je 1926. godine podnijelo zahtjev za formiranje gimnazije u Bugojnu. Resorno ministarstvo je odbilo zahtjev, s obrazloženjem da se ponovo podnese u narednom periodu, što nije urađeno. Tih godina je u Bosni i Hercegovini bilo 17 gimnazija i vrlo teško se dobijala dozvola za njeno otvaranje. Pogotovo su u neravnopravnom položaju bili mali gradovi, poput Bugojna iz tog vremena.
Tek 10. januara 1946. godine u Bugojnu je sa radom počela niža realna gimnazija. Šest godina kasnije proradila je gimnazija u današnjem obliku i prva generacija je maturirala u školskoj 1955/1956. godini.
Početkom dvadesetih godina prošlog stoljeća, u Bugojnu je zabilježen stalni rast zanatskih radnji, gdje su prednjačili obućari, krojači, brijači, kovači i kalajdžije, ali je bilo i zlatara i fotografa. Sve više učenika, po završetku četvrtog razreda osnovne škole, odlučivalo se za zanate. Među njima bi, gotovo uvijek, bili dječaci, dok su Građansku trgovačku školu upisivale i djevojčice, istina, u manjem broju.
Lica koja su izučavala zanate nazivala su se šegrtima. Tako je u Bugonu, na inicijativu lokalne vlasti, 1924. godine oformljena Večernja šegrtska škola s ciljem obrazovanja budućih zanatlija. Škola je počela raditi već prvih dana oktobra. Nastava bi bila organizovana uvečer, od 18 do 20 sati, nakon što bi učenici završili posao u zanatskim radnjama.
Za nastavu, koja bi bila upriličena četiri puta sedmično, utorkom, četvrtkom, petkom i nedjeljom, korištene su prostorije Narodne osnovne škole (danas zgrada Osnovne muzičke škole). Tokom školske godine, sve do juna, održalo bi se više od 200 školskih časova, nakon čega bi kandidati pristupali polaganju ispita, koji se sastojao od pismenog i usmenog dijela. Predavači su bili nastavnici iz Građanske trgovačke škole. Kako u prvoj godini rada škole disciplina nije bila na zavidnom nivou, jer bi učenici često, po završetku nastave znali napraviti nered, a ponekad je dolazilo i do međusobnih tuča, sljedeće godine je Večernja šegrtska škola premještena u prostorije Građanske trgovačke škole. Tu se stanje promijenilo na bolje i brzo su nestali problemi ovakve vrste.
Nakon zatvaranja Večernje šegrtske škole, učenici, koji su pohađali neki od zanata, ispite su polagali u školama, koje su se nalazile u većim centrima. Nekima je to predstavljalo problem, jer često nisu imali dovoljno novčanih sredstava. Zbog toga bi znali prolongirati, a nekada i odustati od daljeg školovanja.
Ovaj način obrazovanja budućih zanatlija predviđao je dvogodišnje školovanje. Škola u Bugojnu radila je od 1924. do 1927. godine i kroz nju je, za to vrijeme, prošlo preko 150 učenika.
Obrad Kisić