Obrad Kisić: PRIČA O BUGOJANSKIM KINIMA
Kada nekome od naših mlađih sugrađana, pa i onima u starijoj životnoj dobi, ispričam kako je Bugojno, prije više od pola stoljeća imalo dva kina mnogi me pogledaju sa čuđenjem.
Jednostavno, neshvatljivo im je da su u to vrijeme u jednom malom gradu, koji je uspješno hvatao korak sa industrijski razvijenijim sredinama, istovremeno mogla funkcionisati dva kina.
Prvo kino počelo je raditi u hotelu „Bosna“ početkom pedesetih godina prošlog stoljeća. Za to vrijeme, velika i moderna kino sala sa dva balkona, nalazila se na mjestu sadašnje Kristalne sale (zgrada općine). Svakodnevno se prikazivao film u dva termina, u 17 i 20 sati. Uobičajeno je bilo da neki film na repertoaru bude dva dana. Izuzetak bi bili vesterni za koje bi se uvijek tražila karta viša, pa bi se prikazivanje filmova ovog žanra znalo produžiti za još koji dan.
Tih godina je kino bilo nešto posebno. Za mnoge je ponekad odlazak u kino bio i znak prestiža, dok je nekima bilo važno i da budu viđeni. Lokalna vlast je 1959. godine odlučila otvoriti još jedno kino, kako bi se u postojećem rasteretile česte gužve. Novo kino „Partizan“ nalazilo se na mjestu sadašnje sportske dvorane Gimnazije Bugojno i radilo je narednih pet godina.
U bugojanskim kinima nedjeljom prije podne, termini su bili rezervisani po dvije predstave dječijeg filma. Uoči svake redovne predstave, kao uvod prikazivani su filmski žurnali, koji su prezentirali događaje iz raznih životnih oblasti. Najpopularniji je bio „Sportski žurnal“ nakon čijeg su završetka mnogi napuštali kino salu, ne čekajući film.
Bugojanski kinooperateri, na čelu sa Mićom Petoševićem, su 1963. godine počeli organizovati „kino na otvorenom“. Od kraja proljeća , pa sve do sredine jeseni, subotom i nedjeljom, obilazili su gradska i seoska područja. Stizali bi i do najudaljenih naselja, gdje bi za lokalno stanovništvo upriličili besplatno prikazivanje filmova. Ovakav način popularizacije i afirmacije kina uspješno se odvijao nekoliko godina.
Krajem 1968. godine u hotelu „Bosna“ je zatvoreno kino, koje je prebačeno u Dom kulture (danas zgrada Hrvatskog doma), gdje je nastavilo raditi po već uhodanom sistemu.
U međuvremenu, 1983. godine, otvaranjem Kulturno- sportskog centra, počelo je raditi još jedno kino. Istina, filmovi nisu bile svakodnevno na repertoaru. Najčešće bi se organizovali u dane vikenda, kada bi Bugojanci u ovoj ustanovi imali priliku vidjeti filmove nekog zvučnijeg imena, koji su nagrađivani na nekom od filmskih festivala, pa bi pozorišna dvorana, najčešće bila ispunjena do posljednjeg mjesta.
Otvaranjem videoteka u drugoj polovini osamdesetih godina prošlog stoljeća, splasnuo je interes Bugojanaca za kinom. Filmovi su sve češće gledali u kućnoj atmosferi.
Ipak, lokalno kino je opstalo sve do početka 1992. godine, kada je zbog početka ratnih zbivanja, morao biti stavljen ključ u bravu.
Mnogi gradovi širom zemlje, nakon završetka rata više nemaju kino. Nove tehnologije su stari način prikazivanja filmove jednostavno gurnuli u zapećak, pa su mnoge kino sale ostale neobnovljene. Srećom, Bugojno nije među tim gradovima. Zahvaljujući Kulturno-sportskom centru, koji,koliko može, prati nove trendove u kinematografiji, Bugojanci povremeno imaju priliku pogledati neki film čime se tradicija kina u našem gradu, koja traje već sedmu deceniju, uspješno nastavlja.
Obrad Kisić