Obrad Kisić: BUGOJNO U PROŠLOSTI-GRAD SA NAJVIŠE TELEFONA
Osamdesetih godina prošlog stoljeća, kao što je poznato, Bugojno je po mnogim parametrima bilo među najrazvijenijim općinama u bivšoj državi, koja je imala preko 20 miliona stanovnika. Prema zvaničnim statističkim podacima, Bugojno je godinama bilo među 10 vodećih općina po ostvarenom bruto nacionalnom dohotku po glavi stanovnika. Naravno, tome je najviše doprinijela razvijena privreda, koja je bila u stalnom usponu, sa više od 17000 zaposlenih, što je, praktično bio svaki treći stanovnik općine. Najviše ih je radilo u industrijskim pogonima.
U nekim stvarima Bugojno je bilo u samom vrhu. Tako je, uz Maribor, ova općina imala najveći broj telefonskih priključaka u SFRJ, u odnosu na broj stanovnika. Na to sam se podsjetio nedavno, kada sam pronašao jedan novinski tekst iz augusta 1991. godine, nakon posljednjeg popisa stanovništva u nekadašnjoj državi. Bugojno je, kako je naglašeno u tekstu, imalo 9950 korisnika priključenih na telefonsku mrežu, što je značilo da je svaki peti stanovnik imao telefonski aparat. To je bilo daleko iznad jugoslovenskog prosjeka, u okviru standarda najrazvijenijih evropskih zemalja.
Pokrivenost općinskog područja telefonskim linijama bila je iznad 90 posto. Samo Zijamet i Mračaj, kao i manji dijelovi nekih najudaljenijih sela, nisu imali telefonsku vezu. Bilo je predviđeno da telefoni stignu i u ove dijelove općine, ali je početak rata pokvario ovaj plan.
Vraćajući se gotovo stoljeće unazad, zanimljiv je podatak da je lokalna vlast, u ljeto 1919. godine, donijela odluku o uvođenju prvih telefona u gradu. Telefonske priključke dobila je općinska administracija i još nekoliko ustanova. Prema tadašnjoj odluci Gradskog vijeća, zbog visokih troškova uvođenja, broj telefonskih priključaka je bio ograničen.
U to vrijeme, Pošta Bugojno se nalazila na početku današnje ulice Terzići (sada zgrada poliklinike), uz telefonsku, imala je i telegrafsku mrežu, koju je lokalno stanovništvo koristilo. Inače, prva telegrafska linija kroz Bugojno je prošla još davne 1868. godine, pred kraj Osmanskog carstva. Kasnije, u vrijeme Austrougarske monarhije i otvaranja prve pošte, telegraf je funkcionisao punom parom.
Već spomenutu zgradu pošte, u ulici Terzići, lokalna vlast je kupila 1909. godine od stare bugojanske porodice Popović. Više od pola stoljeća, sve do 1961. godine, u njoj je bila smještena pošta. Nakon Drugog svjetskog rata nabavljena je nova telefonska centrala, koja je, u prvom redu, bila namijenjena pravnim licima, zbog ograničenih kapaciteta. Od fizičkih lica privilegiju da dobiju telefone imali su općinski funkcioneri i rukovodioci preduzeća i ustanova.
Ni preseljenjem pošte u Omladinsku ulicu (današnju Wagnerovu) situacija sa telefonima se nije mnogo promijenila. Građani su, uglavnom, za privatne potrebe koristili usluge unutar poštanske centrale, koja je radnim danom radila do 21 sat, a nedjeljom od 9 do 12 sati.
Tek 1972. godine, kupovinom nove i veće centrale, u Bugojnu je počelo intenzivnije uvođenje telefona u privatne kuće i stanove. Prije toga, u većini objekata trebalo je uspostaviti telefonske priključke, koji nisu bili instalirani prilikom njihove izgradnje. Iako uvođenje telefona nije bilo baš jeftino, interes građana je bio izuzetno veliki, pa se često tražila veza kako bi se priključak što prije dobio.
Izgradnjom sadašnje zgrade Pošte Bugojno, koja je u funkciju puštena u maju 1981. godine, kupljena je, u to vrijeme, najmodernija telefonska centrala, sa mnogo većim kapacitetom, koji je, za duži period, mogao zadovoljiti potrebe lokalne zajednice, nakon čega je počelo širenje telefonske mreže na gotovo cijelo općinsko područje.
Zanimljivo je da je Bugojno, prilikom montiranja nove centrale, nekoliko dana bilo u potpunoj telefonskoj blokadi, što je iz današnje perspektive, naročito mladim generacijama, neshvatljivo. Za važnije telefonske razgovore moralo se putovati u susjedni Donji Vakuf, dok je za potpunu normalizaciju telefonskog saobraćaja trebalo desetak dana.
U međuvremenu su prvo ispred pošte, a potom i na frekventnijim lokacijama u gradu, postavljene telefonske govornice, koje su funkcionisale ubacivanjem određenih kovanica novca. Govornice su maksimalno bile iskorištene, pa često ne bi mogle primiti novac. Dešavalo se i da „progutaju“ kovanicu, ali i da prilikom neuspostavljanja poziva vrate više novca od ubačenog.
Danas, kada su prevladale nove tehnologije, sa internetom i mobilnim telefonima, fiksni telefoni se, naročito u domaćinstvima, sve manje koriste. Zbog toga sam se i odlučio napisati ovaj tekst, kako bih otrgnuo od zaborava mnogo toga vezanog za razvoj telefonskog saobraćaja u našem gradu, kako bi mladi o tome imali više saznanja, a starije generacije oživjele sjećanja na Bugojno iz nekog drugog vremena.
Obrad Kisić