MATEMATIČAR – prof. Viktor Dundović
Jesen je i već se sva ljetina skinula, godina je bila rodna a posebno naklonjena jabukama kojih je te berićetne godine bilo kao blata a sve jedna ljepša i veća od druge.
S posebnim guštom je jedan školarac brao jabuke pomažući svima u selu, pentrao se on i na najviša stabla i brao rukom i one sa najdaljih i najtanjih grana. Volio je on čuvati i krave, koze, ovce, svinje, kopati krompir, kupiti sijeno, kositi travu, igrati klisa i pale, lopte…
Ali, ima nešto što on nikako nije mirisao niti volio, ma šta volio, on je to mrzio iz dna duše, muka mu je bila od škole, učenja, ispitivanja, pisanja zadaće, kontrolnih radova. Jedino što je volio od škole to je kraj školske godine kada on napokon može raditi ono što voli, u čemu uživa, što je korisno i zanimljivo, to su prave stvari i pravi poslovi a ne nekakvo bubačenje beskorisnih stvari iz svih predmeta od čega nema nikakve koristi u životu, iako mu svi uporno ponavljaju kako bez škole nema ništa. A on opet ne vidi ništa ni u školi, ni oko nje – baš nikakve vajde i da ga otac i majka ne prisiljavaju da je pohađa, on ne bi ni prolazio blizu nje, a kamoli svaki dan u nju dolazio da ga muče nekakvim gradivom i predmetima. Ma čisto maltretiranje moždanih vijugica beskorisnim budalaštinama, prebiraše svoje teške misli naš školarac. I eto, nekako se kroz iglene uši provuče ovaj antiljubac škole i s mukom popola dogura čak do četvrtog razreda osnovne škole. Ocjene su upisane u đačke knjižice i stiže dan njihove podjele.
Prvo se čitaju odlikaši, vrlodobri, dobri, dovoljni i svi dobiše knjižice, osim našeg genijalca. Svi učenici se raspršiše i pohrliše iz učionice svojim kućama. Ostadoše učitelj i učenik koji ne bijaše prozvan te on ostade u učionici.
U tišini gledaju se nijemo oči u oči, a onda ćutanje prekinu učenik i mucavim glasom upita:
- Učitelju, a moja knjižica?
- Kakva tvoja knjižica?
- Pa sa ocjenama!
- Ah, pa ti znaš kakve su tvoje ocjene!
- Ma znam učitelju, ali ja bez knjižice ne smijem starom na oči, inače će me izubijati na mrtvo ime.
- Pa ti znaš, bolan da baš ništa ne znaš?
- Pa znam, ali šta ću ja sada bez knjižice, ubiće me stari kao psa.
Gleda ga učitelj i konta šta da radi, jer zna da će ga ljutiti stari premlatiti kao vola u kupusu.
I bi mu ga odjednom žao, jer zapravo on i nije neki problem, samo što ne voli školu i gotovo, a čestit je i radin u svim seoskim poslovima.
Dosjeti se i reče učitelj:
- U redu, evo šta ćemo, reci ti meni samo ovo, ako znadneš, ja ću ti upisati sve dvice u knjižicu.
- Važi učitelju, ozaren nadom živnu malo školski “znalac”.
- Reci mi samo ovo: Koliko je šest puta pet i ako riješiš rezultat, prolaziš.
Nabra obrve i namršti čelo naš genijalac, duboko se zamisli, poče nešto i računati naprste, premišlja se, dvoumi, preznojava.
Prođe i čitavih 10 minuta a rezultata se još ne nazire.
Gleda učitelj sažaljivo u račundžiju koji baš tada izračuna i bubnu kao iz topa:
- Učitelju, jelda da je to 18!
Razvuče učitelj usne u osmijeh, još jednom beznadno pogleda u genijalca od matematike i samo veselo reče:
- Ma naravno da je 18, pa ja koliko bi moglo biti. Dobro je, položio si, upisat ću ti sve dvice, jer ti ipak ponešto i znaš, reče sarkastično i pomirljivo učitelj te sa neizmjernim sažaljenjem pogleda u svog učenika i doista mu upisa dvice, jer za ovoga matematičara nije nikad ni trebalo izmišljati matematiku.
15.10.2005.g. Viktor Dundović