Kutija čupavaca i pet maraka
Autor: Emina Basara
Čovjekov život je česma, a godine voda koja protiče njom. Samo što ova voda u sebi sadrži hiljade čestica koje su dio tih godina. Sreća, ljubav, zdravlje, novac, bol, tuga … novac. Svaki dan žedno iščekujemo da iz naše česme isteče okean novca da bismo usrećili sebe, svoje bliže i sebe.
… Ali šta znači istinski usrećiti nekoga ? Ja znam. Pošaljite studentu kutiju čupavaca i pet maraka. Da krenem ispočetka :
Zamislite dijete, malu djevojčicu koja je već kao mala izgubila oca u ratu. Bila je tako malena da ga se ni ne sjeća. Njegov lik i dan danas gradi na osnovu majčinih priča i par slika iz starog albuma. Tako malena, držeći se majčinu ruku i oslanjajući se na bratovo rame raste i prerasta u djevojku koja započinje novu eru svog života. Seli se u drugi grad da bi se školovala unatoč slaboj ekonomskoj situaciji. Majka Safija je uspješno iškolovala sina, na red je došla kćerka.
Živeći od poljoprivrede, sa svojih deset prstiju, samohrana majka je trebala redovno slati novac da bi njena kćerka Alma kao njene vršnjakinje studirala i završila fakultet. I uz sve to; normalno živjela. U jesen dvije hiljade i osme, Alma se smjestila u studentski dom skupa sa svojim kolegicama. Učila je i redovno polagala ispite samo da bi, kako kaže, vidjela majčin osmijeh. Svaki put kada bi uzimala novac nešto bi joj stezalo srce, jer je znala da je svaka marka bila okupana znojem njene majke.
Često je slala prljavu odjeću koju bi Safija lijepo oprala, ispeglala i slala nazad. U torbu bi uvijek ubaci plastičnu kutiju punu slatkiša ili nekog Alminog najdražeg kolača. Za razonodu i neke druge stvari pored troškova za knjige i fakultet nije se imalo para. Alma ih nije tražila što zbog skromnosti što zbog toga što je znala da joj majka to nije mogla priuštiti.
Tako je jednom Alma preuzela torbu sa opranom odjećom i odmah pri dolasku u sobu počela vaditi i slagati u ormar. Znala je da je tu negdje neka kutija sa kolačem, ali trebalo je doći do nje, jer Safija je uvijek ostavljala na dno da bi se Alma na kraju iznenadila. Kutija sa žutim poklopcem ukazala se ispod farmerica i Alma je istog trena uzela da vidi o kojem kolaču se sada radi. Otvorila je i ugledala dvanaest čupavaca i na njima pet maraka. Bilo je to u ono vrijeme kada je ta novčanica bila papirna. Istog trena, Alma je zaplakala i od sreće počela ljubiti taj novac. Nisu to čak bile ni obične suze, nikad u životu ne vidjeh veće. Spuštale su se niz njene obraze poput slapova i imala sam osjećaj da nikada neće presušiti. Nikada nikog nisam vidjela da se sretnije i iskrenije veseli tako maloj stvari. Maloj za mene, ogromnoj za nju. I tada shvatih, prisustvo nečega ćemo najbolje znati cijeniti onda kada osjetimo odustvo istog.
Basara Emina