KOD DEDE – prof. Viktor Dundović
Bio je to jedan vozač (šofer) čuvene i širom Evrope poznate bugojanske “Špedicije” koja se 70-tih godina 20 stoljeća ubrajala među najjača transportna preduzeća Evrope.
Taman se vraćao iz Dubrovnika kad je negdje od mnogobrojnih usputnih poslovnica dobio nalog da hitno ima turu za Minhen.
Već poprilično umoran od vožnje, ali znajući da će mlatnuti pozamašnu dnevnicu za inostranstvo, ne bijaše mu ni previše teško, samo će usput negdje stati da popije kafu i malo predahne. Samo što to pomisli kad ugleda nekakvu kolibicu sa natpisom “Kod dede”. Smota odmah tu na parking ispred i uđe u čudnu kafanicu. Unutra puno ko šibica, neki kartaju, neki igraju domine, neki šah a od stola do stola usporenim staračkim hodom čovjek u starinskoj muslimanskoj narodnoj odori i fesom na glavi. Gledne pomalo svaki stolić i poslije dobrih pola sata dogega se napokon i do nestrpljivog gosta iz Bugojna.
Uslijedi nimalo prijaznim glasom pitanje:
- Štaš ti?
Brecnu se Bugojanac na neprijazan glas a bijaše još više i iznenađen da taj stari dedo opslužuje goste i još mu se obraća nezainteresovanim i direktnim pitanjem. Zaustavi naglu poplavu misli naš zatečeni vozač i kratko više mehanički odgovori:
- Kafu, molim!
- Od narudžbe prođe još čitavih 10 minuta i napokon stiže prava bosanska kafa (koju pogrešno zovu turskom kafom jer Turci uopće ne piju kafu nego čaj, pa je stoga ovo naša prava bosanska kafa/kava/kahva spravljena u bakrenoj džezvici ručno izrađenoj, uz naš bosanski fildžan, dvije kocke šećera, komad pravog rahatlokuma a sve dođe na malenoj bakrenoj tacnici ručne izrade i ukrašene rezbarijom).
Uslijedi samo jedno kratko:
- Na!, i grubo se sruči sve to pred nestrpljivog Bugojanca!
Podobro iznerviran vozač hitro nasu kafu u fildžan, ubaci kocku šećera, promiješa malom kašičicom, zagrize rahatlokum i eksira (popi naiskap) kafu i odmah zovnu dedu da plati.
Dogega se dedo usporenim puževim hodom. Nekako preko volje i mrzovoljno upita:
- Šta je sad?
- Da platim kafu!
- Neš ti ništa platit za tu svoju hajvan-kafu, jarane, i bogati mi više ne navraćaj u moju kahvu!
- A zašto, uzvrati uvrijeđeno Bugojanac!
- Zato što si tako žurno uletio u moju kahvu, sav napet ko struna, cupkao si nogom, lupkao prstima po stolu, ko hajvan nasuo, proždro lokum i srkno kahvu u cugu, sve si mi goste izbihuzurio time ko da će mrtva glava pasti.
- A niko ti i ništa bolan neće pobjeći. Pola(h)ko, bolan jarane, život je dug ako ga sporo živiš, završi dedo svoj blic čas životne filozofije.
Baci Bugojanac novac na stol, usporeno se ustade pod utiskom ove lekcije i napusti dedinu kahvu praćen muklim tajcem i svim očima u njega uprtim.
I doista je dedo upravu, život je dug ako ga sporo živiš. Nikad više nije nikuda žurio a pogotovo pri ispijanju dedine kahve, od tada mu to postade životni ritual za razgovor sa samim sobom.
11.07.2005.g. Viktor Dundović