JEST I NIJE – prof. Viktor Dundović
Bilo je to jednom u Bugojnu gradu za njegovih zlatnih vrmena kada se svojski radilo i dobro živjelo, ali bogami i na kojekakve druge načine i mimo radnog vremena zarađivalo. A u to vrijeme to je bilo nezakonito, protivpravno, strogo zabranjeno, ma zapravo bogohulno jer je mirisalo na “truli kapitalizam” kako se tada sa gađenjem i prezirom nazivalo sve što je na Zapadu, koji je ogrezao u bogatstvu, ali i truleži, nemoralu, drogama, ubistvima, mafiji i sličnom što tukne na kapitalistički i klasni društveni poredak prema kojem smo svi bili učeni da se odnosimo sa odvratnošću jer je to glavni neprijatelj naše Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije, utemeljene na komunističkoj ideologiji, marksizmu i od kapitalizma mnogo humanijeg društvenog poretka od kapitalizma. Bar smo svi mi tada bili tako učeni, vaspitavani i formirani kao osobe lojalne našem samoupravnom društvu i diktaturi proletarijata. Sve državno je bilo svetinja, i nas, tada još uvijek bezazlene klince, su plašili kako u nešto zabranjeno ne smijemo da dirkamo jer to ti je kao da diraš državno a što opet ne smiješ ni pogledati malo otvorenijim očima, a kamoli da šta barneš ili pokušaš uzeti i dirnuti samo, ma odmah ti sljeduje dobra “maruška” i hapsana jer tadašnja milicija je bila isuviše revnosna u obavljanju svoje dužnosti u očuvanju reda i zakona po sistemu:
- Prvo dobro namlati “osumnjičene” među kojima mora biti i krivac, pa tek onda pitaj ko je kriv, odnosno ko bi se našao na licu mjesta, bio je pod istim tretmanom a poslije ako se ispostavi da se neko slučajno tu trefio ni kriv ni dužan, pa, Bože moj, greške se odnosno u ovom slučaju batine svakome dešavaju, šta bi sad što je bilo-bilo je!
E, pa u jednom takvom strogom sistemu vlasti samo su oni najhrabriji na sopstveni rizik pokušavali i mimo radnog vremena “ubiti” koju paricu. Takav jedan junoša bijaše i O. koji je vozio teški greder u Šumskom preduzeću “Koprivnica”.
Radno vrijeme je završeno, on je sačekao da se radnici iz firme raziđu a onda je krišom upalio svoju mašinu prethodno podmitivši stražara da se pravi kako ništa nije vidio i čuo. Onda pravac na dogovereno mjesto rađe gdje je trebao izravnati neku zemlju. Bio je umoran toga dana od posla, ali i ozaren činjenicom da će za kratko vrijeme mlatnuti dobru lovu što mu se već smiješi jer nema posla ni 2-3 sata a para bogovska. Bio je u ugodnom snatrenju o lovi i načinu kako će je i na što stući, kad se teška mašina zatrese od strašnog udara. Šta sad bi, poskoči on na svom sjedištu. Odozdo ispod mašine šiknu jak mlaz vode visoko u zrak.
- Pa šta je sad, upita se iznenađeni mozak ophrvan nekim drugim mislima…
- Otkud kiša iz vedra neba, ma šta kiša prolom oblaka, ma pravi potop.. brže od svjetlosti smijeniše se ove misli kroz zbunjenu glavu.. i još kiša koja ne pada iz neba, već izbija iz same zemlje… još kojekakve misli zujaše glavom kao razbješnjeli roj puštenih pčela.
Napokon, uspaničeni mozak sagleda trezvenije zbivanja oko sebe, presabra se držeći misli na uzdi:
- Ma kakva kiša i bakrači, to je hidrant kojeg sam smetnuo sa uma i sad sam ga izvalio iz zemlje a pobješnjela voda pod pritiskom šiknula visoko u nebo… uh, šta učini crni O., prisješće ti sad tvoj rad na crno, a izgubit ćeš i posao, zaglaviti zatvor, upropastiti cijeli svoj život, budalo jedna!- prekori sam sebe.
Iskoči vozač iz visoke kabine kao odapeta strelica zvjerajući na sve strane šta da uradi.
Za kratko vrijeme tu se iskupi radoznala svjetina, pojavi se odnekud i milicija i radnici iz Komunalnog koji će sanirati nastali kvar.
Napravi se zapisnik, uze izjava od krivca koji je premro od straha sutrašnjeg dana. Već vidi izbečene oči poslovođe, osjeti na svom grlu njegove ručerde, uši mu probija njegov moćan glas i galama. Šta da kaže, kako da slaže, čime da se pravda, a ništa ko za inat mu ne pada na pamet iole uvjerljivo. Čitavu noć on probdije smišljajući dobru priču i strategiju za sutrašnji “sudnji dan” i smrtnu presudu. Ali i od najteže presude strašnija je nadzornikova dreka, ruke što lomataju po zraku kao krila vjetrenjače, izbuljene i zakrvavljene oči, psovke i uvrede kojih on ima napretek a tako su sočne i strašne, ma čitav taj proces saslušanja je gori i mučniji od svih posljedica što će ga zadesiti, ako preživi psiho-fizičku torturu. A prije okončanja samog procesa goreg i od onog Kafkinog, legne i pokoji dobar udarac šakom, nogom, gušenje, odizanje od poda žrtve kao da je lutka. A po nepisanom pravilu svi nadzornici su bili prave gromade od ljudi i stasom i glasom i bikovskom snagom, urođene agresivnosti koja začas plane a teško se gasi dok se ne istutnji. Baš ova psiho-fizička karakteristika strahobnih nadzornika je gušila kod većine radnika i samu pomisao na bilo kakve marifetluke protivne radu i disciplini.
Ali, eto, ni ovako strašnih nadzornika nije bilo previše a još manje onih koji smogoše hrabrosti za bilo kakve sumnjive rabote imajući stalno pred očima markantnu pojavu svoga nadzornika i njegove metode obračuna sa grešnicima. Naš nesretni O. se odvaži na avanturu i eto kako mu se obi o glavu.
Jutro je, on nenaspavan, gladan, žedan, nasmrt preplašen od onoga što slijedi, tiho se uvuče u kancelariju dželata jedva izustivši drhtavim glasom i mucajući:
– Ddddobbbrrroooo juttrrooo, dddrruuužžee nnnnaddzorrrničččeee!, i bojažljivo podiže oči prema sudiji što se podlaktio na one svoje čvornovate ručerde na površinu kancelarijskog stola što se sav gubio pod njegovim trupom, u stavu zvijeri koja jedva čeka da se obruši na svoj nemoćni plijen. Zvijer prvo paralizira žrtvu pogledom i poslije nekoliko sekundi mučne tišine začu se rika gladnog čudovišta.
- Gledaj me u oči ko čovjek a ne ko kakva babetina ili bojažljivi curetak, mrcino jedna!
Od ove komande osuđenik sav protrnu od glave do pete, ispravi malo savijenu kičmu i vrat te svojim prestravljenim očima opeče se od plamenog gnjeva u nadzornikovim dubokim plavim očnim jamama što će ga živog progutati…
Uslijedi gromovita verbalna kanonada pitanja.
- Jesi li jučer poslije radnog vremena izvukao greder iz kruga preduzeća?
- Jest, druže nadzorniče.
- Jesi li potplatio stražara da ti to dozvoli?
- Jest, druže nadzorniče.
- Jesi li išao raditi privatno grederom poslije radnog vremena?
- Jest, druže nadzorniče.
- Jesi li odvalio i hidrant tom prilikom?
- Jest, druže nadzorniče.
- Jesi li znao da će se sve otkriti?
- Nije, druže nadzorniče.
- Jesi li mislio da će sve proći nezapaženo?
- Nije, druže nadzorniče.
- Jesi li ti jučer bio pijan?
- Nije, druže nadzorniče.
- Jesi li ti poludio pa to sve uradi, crni O.?
- Nije druže nadzorniče:
Razjareni bik je sve više padao u vatru bijesa baš zbog ovog pasivnog otpora koji ga izbezumljuje jer on očekuje da se žrtva počne braniti, pravdati, objašnjavati, moliti oproštaj, izvlačiti, uvijati, plakati, cviliti, kajati se, preklinjati, a on ništa, samo ovo prazno i beskrvno jest i nije, druže nadzorniče!
Obruši se zvijer na svoj plijen skokom preko stola, ščepa O. za ramena i kao krpu ga odbaci na vrata da se sva kancelarija zatrese od sudara.
- Ma šta ti meni, jest i nije, druže nadzorniče, sunce li ti kalajisano i počeše pljuštati udarci po napola onesviještenom O…
- I šta bijaše poslije sa našim O., nije više ni bitno jer ono najstrašnije je protutnjalo u kavezu sa puštenom zvijeri sa lanca kad se izvuče živa, doduše dobro izubijana i puna modrica, glava a ono što je još uslijedilo nakon toga, to već nije više ni upola tako strašno i ni bitno, što bi rekao naš junak:
Jest i nije, druže nadzorniče!
04.07.2004.g. Viktor Dundović