GRAMOFON
Ljudski um je podešen da prosijava sjećanja.
Ostavlja lijepe trenutke, drage ljude, a potiskuje sve što je ružno.
Sa lijepim sjećanjima ljepše se živi.
Kažu da se ne živi od sjećanja, ali se živi za sjećanja i sa sjećanjima.
Često ih miris pokrene.
Neki pokret, zvuk, šapat vjetra, romor kiše…
***
Sa svojih dva metra i preko „metar i nešto“ težine, još uvijek crnom kosom i uvijek širokim osmijehom i golemom narodnom dušom, širi oko sebe pozitivnu energiju.
Pored nas prolaze momak i djevojka, on ima slušalice u ušima, a ona nešto „lista“ na mobitelu.
„ Oni sad nose pjesme sa sobom,“ rekoh.
„ Jeste, a mi smo ih nosili u nama… Eh, prvi gramofon u mahali kupio je moj tetak davnih šezdesetih. Iz kuće je izmjestio jedan zvučnik i ja sam se kao dječak popeo i zakačio ga na veliki dud pred kućom. Dud je bio krošnjat, rađao je svake godine. Tetak i njegovi prijatelji sjedili su pod dudom, a sa zvučnika se, ne znam što mi sad baš on prvi na um pade, čuo Gvozden Radičević :
Poleti, golube moj
odnesi pozdrav mojoj ljubljenoj
Kaži joj da je moj život tužan bez nje
kao što je tebi bez jata svoga…
Kad se završi pjesma, tetak vikne : „ Privrni ploču, i pazi na granofor!“
Tetka okrene malu ploču.
I tako povazdan…“
***
Tri godine poslije ženidbe moj otac je ostao bez svoga oca.
Postao je glava kuće i brinuo se o još dvojici braće i tri sestre.
Dok sam ja počeo pamtiti, već su se tetke poudale, jedan amidža otišao u pjevače, a drugi se oženio.
Bilo nas je devetero u porodici.
Ja sam bio jedino „malo muško“ okružen starom nenom, majkom, strinom, sestrom, i dvjema „sestrama od tetke“, čiji su roditelji radili u Austriji.
Nisam nikada znao ni gdje mi veš stoji, nisam nikada oprao čarape, raspremio krevet, uglancao cipele…
Ispaštat ću to godinama kasnije kad sam otišao u vojsku i kad sam sve morao raditi sam.
Imao sam šest godina kad je moj otac u kuću donio gramofon na kojemu je pisalo „Portorož Iskra“ .
Bio sam ushićen.
Pokazali su mi kako se mijenjaju ploče i na svaki šum, koji je označavao kraj pjesme, skakao sam i prevrtao tu ili stavljao drugu ploču.
Imao sam tu privilegiju.
Ploče su bili „singlice“, godinama kasnije će pristići „longplejke“.
Pamtio sam pjesme koje bih pjevao i u svakodnevnim igrama.
Gramofon je imao posebno mjesto na jednoj polici.
Otac je donio i nekoliko ploča: Silvana, Safet, Himzo, Zaim, Meho…
U kući do moje živjeli su Ahmići.
Bilo ih je dvadeset i dvoje, velika porodica.
Imali su jednu ogromnu prostoriju u kojoj su svi boravili danju, tu se ručavalo, sjedilo, djevojke su tkale ćilime. ( Kasnije će takve sobe dobiti ime dnevni boravak.)
Kada sjednu ručati, unese se ogromna sofra.
Glavni u kući su bili dva brata.
Žena starijeg brata je bila zadužena da kuha, a mlađa se brinula o svemu ostalom.
Jeli bi po tri pite ispod sača u velikim tepsijama, a potom su još dugo, dugo „kusali“ mlaćanicu, zalijevajući krupne zalogaje hljeba ispod sača.
Sjećam se kao kroz maglu da je stariji brat Avdo imao rak grla i da je pio krv od kornjača.
Zekira i Džemila su bile djevojke na udaju i tkale su ćilime.
Ni danas ne znam ko je razvukao žice od naše do njihove kuće i postavio zvučnik na zid njihove velike sobe.
Moja majka, strina i ostali, a posebno ja, po čitav dan smo „puštali ploče“ na gramofonu.
Muzika je horila i kod Ahmića i kod nas.
Jedna muzika pod dva krova, rekli bi današnji mudraci.
Ploču si morao dobro i pažljivo prebrisati i paziti da se ne ispara.
Kada se na gramofonskoj igli nakupi prašina, morala se nježno skidati.
Onaj početni šum dok ne krene pjesma…
Kad se igla istupi, stavi se jedna kutija šibica na ručku, da se izvrši dodatni pritisak, da ploča „ne preskače“ .
Džemila i Zekira su pjevale kristalnim djevojačkim glasovima i utkivale svoje djevojačke snove u raznobojne ćilime.
***
Pjesma je svakodnevno odjekivala avlijom praćena opojnim mirisom pita ispod sača.
Nedžad Milanović